Gde su granice slobode? Gde su granice slobode izražavanja? Postoje li uopšte? Ko ih određuje? Ta i slična pitanja proistekla su iz pariskog masakra nad 10 zaposlenih u "Šarliju Ebdou". Mada neki misle da se ona uopšte ne smeju postavljati. Misle da ona predstavljaju simboličko "ali", kojim se relativizuje zločin.
Vrlo često sanjam isti san. Zatičem sebe u školskoj klupi, onoj gimnazijskoj i vrlo konkretnoj, uoči časa neprijatne nauke koju nikada do kraja nisam savladala. Zatičem se u trenutku kada mali odmor još uvek traje, ono neko mini rasulo, bez izlaska iz učionice i tremor pred ono što sledi – ispitivanje profesora, a na temu celokupnog gradiva. Evo me tako, na času fizike, djaci uz poslednje komešanje, usputne udarce, hormonalne eksplozije, zauzimaju svoja mesta, a ja već u klupi, očekujem profesora, očekujem da budem pitana. I neka strašna neprijatnost me obuzima, gledam oko
Rekoše jednom prilikom u Simpsonovima: Zbog ovoga će rulja izaći na loš glas.
Udruženje koje je registrovano pod poznatim imenom Nezavisno udruženje novinara Srbije (skraćeno: NUNS ) uputilo je protestno pismo upravi FK “Partizan” sa molbom da se ogradi od ponašanja svojih navijača na posljednjoj utakmici UEFA Partizan – Šahtjor.
Navijači FK “Partizan” su na tribine donijeli golu lutku, igrali se njome, predstavljajući je kao Brankicu Stanković, imitirajući silovanje uz pjevanje pjesmice:
“Otrovna si kao zmija, proći ćeš kao Ćuruvija”.
Izvor - Blic : NUNS traži od Uprave Partizana da udalji izgrednike
„Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) zatražilo je danas od Uprave fudbalskog kluba Partizan da se ogradi od nasilnika koji javno prete smrću novinarki Brankici Stanković i da im ne dopusti ulazak na stadion.“
Ogradjivanje od ovih navijača je odavno u isključivoj nadležnosti organa krivičnog godjenja i posljednje slovo te riječi se izgovara kada škljocne brava na vratima sa rešetkama..
Uprkos opštem uverenju da me Veran plaća samo za jedan post nedeljno, ja pišem već drugi ove nedelje. Pa ako plati - plati :-)
Šalu na stranu, stvar je ozbiljna.
Dnevnik 2 - RTS1. Retko gledam televiziju, posebno preskačem vesti. Toliko su bedne da ne moram i da ih gledam. Sve što me zanima pročitam na internetu. Jer, ostalo se svodi na razne reality show programe, a kako je moj život oduvek bio uzbudljiviji od svakog Velikog Brata, pa čak i od Farme (naročito od kada sam došla na splav) - izbegavam.
Dok razmišljam o budućnosti ovog bloga i bakćem se sa kojekakvim "ozbiljnim" stvarima koje mi vise iznad glave, te zbog kojih mi izgleda neproduktivno posvetiti vreme onoj vrsti blogotekstova koje inače volim ovde da kačim, evo jednog pokusaja izbacivanja nečega što prosto mislim da je cool.
Ja serije volim više neg' baklave da jedem. Nisam siguran šta je tačno po sredi, ali strašno pasuju mojim periodično opsesivnim naletima interesovanja. Ovo nije tekst o serijama (mada sam i jedan takav planirao). Ovo je tekst o uvodnim špicama za serije. O da.
Samo idiot može da nastavi da diže tiraž na nečemu što može da ugrožava neke ljudske živote (a i da šteti imidžu zemlje u celini). Doduše, kada se nakon konflikata preskoči podvlačenje crte, kada se ne utvrde uzroci i posledice, kada se ne osude krivci, kada se preskoči suočavanje, kada se ne prebroje žrtve, kada se ignorišu unesrećeni, kada Srbiju boli briga da uradi nešto na svom imidžu osim ako to za nju ne radi Novak Đoković - onda tu ulogu preuzimaju tabloidi kojima je u opisu delatnosti podilaženje najnižim strastima, podgrejavanje predrasuda i stereotipa, iskrivljavanje informacija, proizvodnja skandala... Pa onda nije ni čudo da Džon Vojt, otac Andželinin, bude proglašen za đaka Alojzija Stepinca, iako je Stepinac u vreme njegovog školovanja bio u komunističkom kućnom pritvoru.