2016-12-14 15:39:18

¡Hola!

mikele9 RSS / 14.12.2016. u 16:39

Deo prvi

Que va a la estacion de metro de Callao? Iako mi je moja drugarica Ljilja rekla da je vrlo jednostavno snaći se u Madridu: Sve piše, postoje mape sa stanicama, čas posla ćeš sa aerodroma stići do hotela... ja sam ipak zlu ne trebalo naučio ovu rečenicu/pitalicu. I ne samo nju nego još mnogo drugih reči koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji. Što se tiče razumevanja, čak i natucanja španskog jezika, uzdao sam se takođe i u poznavanje francuskog, latinskog i italijanskog jezika. A i ako sam se odlično snalazio u Parizu, Cirihu, Ženevi,

 
2016-12-09 03:43:42

Biciklom oko sveta -- (Ne) boj se

Snezana Radojicic RSS / 09.12.2016. u 04:43

 

Seiya sam upoznala veče nakon mog osvajanja Sata Misaki, u parku u kome sam kampovala. Tu sam se prebacila iz zvaničnog kamping prostora Odomari, nekoliko sati pre njegovog dolaska. Jedini razlog mog premeštanja na svega četiri kilometara udaljeno mesto bile su utičnice u toaletu parka. One su značile da ću moći bez žurbe da radim na mom notbuku pišući novi tekst i sređujući fotografije za blog. Do mraka sam sve završila, ali je postavljanje na internet moralo da sačeka – park se nalazio izvan dometa operatera čije usluge koristim. To je
 

Oko spa-kompleksa tlo je ravno, a trava uredno pokošena. Idealno je za kampovanje. Nisam primetila kapije na prilazima, ali verovatno postoje. I kompleks se verovatno zaključava tokom noći. A meni se baš tu ostaje. Izbanjala sam se i sad mi se ne preznojava ponovo, vozeći do nekog drugog mesta. I mrak je već pao, a ja izbegavam da podižem kamp noću. Ovo mesto koje sam odabrala primetila sam još za dana, prilikom dolaska u onsen. Nalazi se iza poslednjih parkinga, u uvalici iznad koje prolazi put. Ali pogled odozgo je odvojen visokom živicom, pa su male šanse da me neko primeti.

IMG_8300-e1480994408452.jpg

 
Prošle noći je mrzlo. Ujutru sam zatekla bele pruge od leda na majici koja je ostala da se suši na biciklu.
Jutro je sunčano i hladno. Vozim uzanim putem duž morske obale. Tišina i spokoj nad ribarskim kućama. Čujem samo galebove i talase.15219598_10209047922130025_6620255592728611176_n.jpg?oh=ddae0dbf379ff4db50cb0d8f3cb82bc4&oe=58CC291E
 
Zatim dolaze usponi,
 
Tri susreta sa stanovnicima Kumamotoa
*
Prvi susret: u perionici veša.
Vraćam debele čarape i jaknu u sušilicu, ubacujući i i novi novčić od sto jena. Prvi put mašina nije dobro osušila za onih deset minuta na koliko je programirana. To me je malo iznerviralo. Htela sam da pođem, ali sad ću morati da sačekam.
U perionicu stiže serviser. Nije ništa u kvaru, već je došao zbog redovnog dnevnog održavanja. Otvara neka (meni dotad) skrivena vratanca na mašinama i odande izvlači gomile
 
*
Tokom noći napolju je smrzlo, ali mi, začudo, nije bilo hladno. Spavala sam u dve vreće – preko zimske sam navukla letnju – ali u nekom trenutku sam se probudila i oslobodila se ove druge. Međutim, pred zoru sam opet morala da je navučem.
 
Kada sam otvorila šator, okolo je sva trava bila bela. Iznad mog kampa, u poluograđenoj bašti, parkirao se kamionet, koji sinoć nije bio tu. Iza njega, dimilo se od velike vatre koju je vozač i, pretpostavila sam, vlasnik
 
Trebalo je da mi se SAMO zalemi jedna žičica na kablu za napajanje laptopa. Pokidala se pa se gubio kontakt i zato se baterija nije punila.
U servisu računara rekli su mi da to ne mogu da urade jer ne znaju.
"Znam ja", rekoh. Odrasla sam u kuci prepunoj kablova, činčeva, strujnih kola... "Samo mi dajte lemilicu."
Nemaju.
"Kako nemate lemilicu u servisu kompjutera? Kako popravljate kvarove na maticnoj ploci?"
Ne popravljaju. Pozovu proizvodjaca i oni onda pošalju
 
Kroz Fukuoku sam samo projurila. Već je padao mrak, i morala sam da izađem iz gradskog jezgra kako bih negde na periferiji potražila park u kome ću noćas kampovati. Moj GPS je pokazivao da se velika zelena površina nalazi odmah izvan spoljašnjeg prstena autoputa. Većina japanskih gradova ima te kružne zaobilaznice, što, sa drugim saobraćajnicama koje ih presecaju, na mapi izgleda kao paukova mreža.

Bilo mi je žao što toliko žurim. Jureći ulicama, nisam imala mnogo
 
Ostrvo Kjušu povezano je sa Honšuom mostovima i podvodnim tunelima. Ovi potonji građeni su još sredinom tridesetih godina prošlog veka. Prvi od njih nazvan je Kanmon, a svečano je pušten u rad 1942. Najpre železnički, pa automobilski, a na kraju i pešački tunel.
 
Na dubinu od skoro sedamdeset metara ispod nivoa mora silazi se liftovima. Dovoljno su veliki da i moj natovareni Surfi stane unutra. Jedan Japanac pritisne dugme B (basement), a lampica zatreperi kod slova G (ground),
 

8-10. novembar

 

*
Kampujem u centru Hirošime, na obali reke, nepun kilometar od mesta gde je bomba pala. Uz fotografije i priče o poginulima i retkim preživelima koje sam videla u Muzeju, obavezno je pisalo na kojoj udaljenosti su se nalazili od epicentra eksplozije. Uvek u metrima: 1200, 1500, 1700...
 
Zaustavljam dalje asocijacije na tu temu, pokušavajući da zadržim osećaj čudnovate radosti koji su mi danas
 

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana