Prvo što sam čula još u Vlajkovićevoj, dok sam se približavala platou gradske Skupštine koji su obezbeđivale pojačane policijske snage, sa gradskog ozvučenja treštali su prepoznatljivi stihovi lokalnog hita «Čke beogradske». Beograđanka sam po rođenju, tolerantna, slobodoumnih shvatanja, i svaka urbana žvaka može da me kupi pod uslovom da ima smisla ili bar poentu u najavi, ali ovog puta nisam pronašla baš nikakvu konekciju između osvajanja srebra na SP-u, sportskog duha, zdrave pameti, Gazda Paje i stihova ove pesme. Možda nisam dovoljno luda čka da bih se primila na:
Utisak dana: "Došao sam u Novi Sad da srušim mađarske ustaše što teraju Tomu da potpiše za Kosovo."
(protestant iz Mladenovca)
Још када сам био сасма мали, моји старији су ми често говорили:
„Е, мој сине, шта год да се деси, жута раса ће једног дана владати светом."
После сам видео да то пише и у неким пророчанствима прозорљивих припадника мога народа, али не бих о томе овде.
Додуше, моји старији су ми исто тако као сасвим малом показивали како су они за време Другог светског рата одговарали на питање ко ће победити у сукобу који је трајао око њих.
Наиме, исекли би јабуку попречке на пола и онда показивали једно другом онај средишњи део са семенкама јабуке који изгледа као звезда петокрака.
Мислим, то су радили када су уопште и имали јабуке за клопу... Знате већ, рат је, беда, неимаштина, једе се проја од пиљевине и носе се ципеле са дрвеним ђоном...
Пре кратког времена сам добио поруку од особе коју не познајем. У неколико љубазних речи каже ми да је она сада професор математике у мојој гимназији, да организују прославу поводом 50-годишњице и да би их обрадовало уколико напишем неколико редова који би били прочитани садашњим ђацима током прославе. Било шта, каже, рецимо нешто око мојих учешћа на такмичењима.
Учинио сам то са задовољством, једва око двеста речи, јер такве прилике нису за предугачке приче (то добро знам, јер су и мени некада читали свакакве глупости док сам погледом тражио Радицу по сали). Овде ћу, са мало више детаља, испричати исту причу чију сам кратку верзију послао тамо.
Ne znam za druge gradove, ali nesto primecujem poslednjih godina u Beogradu, vise nego ikad pre. Automobili, guzve, ljudi, nervoza u vazduhu i vrlo retko da sretnem osobe koje znam makar iz vidjenja na ulici. Sta se ovo desava? Gde su poznata lica, ko su ovi ljudi koje ne poznajem?
Beograd pocinje da mi lici na londonski tjub (metro). Ljudi okrenuti sami sebi i svom mikro svetu. Razlika je sto tamo vecinom cute a ovi ljudi su glasni, nametljivi, nepoznati…strani neki svet u sred sopstvenog dvorista. Kad sam poslednji put sela sa nekim negde pa ugledala poznato lice? Desava se…ali
1977. Sadat, predsednik Egipta, probio je 30 godina leda između Arapa i Izraela i došao, kao prvi arapski zvaničnik, u posetu Jerusalimu. Pažnju domaćinima, međutim, odvukao je izgled Sadatove kravate.
Danas je punih 68 godina od kada je Beograd konačno oslobođen od nacističke okupacije.
Povodom 68.godišnjice oslobođenjа Beogrаdа u 2.svetskom rаtu predsednik Srbije Tomislаv Nikolić je, uz prisustvo počаsnog strojа i orkestrа Gаrde Vojske Srbije, predstаvnikа borаčkih udruženjа i predstаvnika аmbаsаdа Ruske Federаcije, Ukrаjine, Belorusije i Azerbejdžаnа u Republici Srbiji položio venаc na nа Spomen Groblju oslobodilаcа Beogrаdа u 2.svetskom rаtu. U spomen-knjigu predsedik Srbije je tom prilikom upisаo:
“Dok postoji jedаn grаđаnin Srbije, jedаn Srbin, dok postoji ljudsko sećаnje, učićemo decu dа trebа dа se trude mnogo kаko bi oprаvdаlа život i slobodu koje ste im podаrili“.
Vence su položili i predstаvnici Ministаrstvа rаdа i socijаlne politike, Ministаrstvа odbrаne, Grаdа Beogrаdа i Sаvezа udruženjа borаcа Nаrodnooslobodilаčkog rаtа Srbije.
Naravno, nije bilo pripadnika tzv.“drugog antifašističkog pokreta“ kao ni patrijarha i drugih velikodostojanstvenika SPC koji radije veličaju one koji su bili protiv partizanskog pokreta. Oni drže opela i pomenene onima koji su veličali lik i delo Hitlera. Sramota.