Pre nego što pređem na pravu temu ovog bloga, mislim da je korisno da malo obnovimo znanje iz istorije Dubrovnika, kako bi imali potpuniju sliku kulturnih i političkih okolnosti i ambijenta koji je tamo preovladavao sredinom i krajem XIX veka. Mnogima će, zato, prvih nekoliko paragrafa ovog teksta biti suvišni ili dosadni,
Из романа ВРТОВИ ВАВИЛОНА
На улазу испред Пеђе се испречи вратар. Мали, глават, набијен.
- Малочас сам изашао – подсети га Пеђа.
- Знам – одврати он. – Такви су опасни. Дигни руке. И сачекај да питам.
- Шта да питате?
- Када ће помрачење!
Е, вала ћеш ти помрачити, помисли Пеђа. Јачи јеси, увежбан, али непросветљен. Заплашен од нечега што се овде догађало...
Окренуо се и махнуо руком:
- Момци, идемо! Овде је само један; к`о ниједан!
pretposlednjeg dana u mesecu poslednja novčanica
milo što spava u prljavom džepu praznom
sneva li kase zvuk
i toplu ruku kasirke
spokojna?
Sve kasni
I ljubav i sloboda kretanja, minuti i sati i dok god je tako grubi prsti
Pomaziće je
mozda
protrljati za sreću
ona mozda nastaviće da sni
meškoljiće se
kibicovati
nerasanjena kraj ključeva
telefona
upamučena kao prsten u kutiji
ona od dvesta dinara
koje se ništa ne tiče
dok
1. Zgranemo se nad oslobađajućom presudom za počinioce nekog gnusnog dela. Rđav pravni ishod demorališe građane. Blizak nam bude lik sluge Jerneja: nekažnjen kriminal povređuje čulo pravice. Pre četiri stotine godina zar Šekspir nije pevao
For in the fatness of these pursy times
Virtue itself of vice must pardon beg.
U našem prevodu:
Dođu vremena kad se ugoji javno mnjenje
Pa sami porok od vrline ište izvinjenje.