Lutajući po raznim arhivama, sasvim slučajno naleteo sam na remasterizovanu verziju filma "Klakson" iz 1965. godine, koji je režirao Kokan Rakonjac. U filmu glume Bekim Fehmiju, Milena Dravić, Dusan Janicijević, Branka Petrić, Stole Aranđelović, Predrag Milinković i drugi.
Grupa ljudi, otuđenih i umornih od civilizacije, beži u planinu na odmor. Zvuči poznato... grupa, odlazak iz velikog grada. Pored toga što neverovatno podseća na Bergmanova ostvarenja (mada je film "Persona" koji najviše liči na ovaj
-Добро сељачино, из ког си села?
-Ја сам из Крагујевца, поносно одговара ђак.
-А из ког ти је села отац сељачино једна, поново га пита професор
-И он је из Крагујевца, још поносније и одважније одговара ученик и све мисли да се ослободио изненадне невоље и да је победио у овом, ничим изазваном, кратком вербалном рату који је против њега покренуо гимназијски педагог који важи за ауторитета и гледа се са страхопоштовањем.
-А из ког ти је села деда будало једна сељачка, већ повишеним гласом пита, не само ,,едукатор” већ и васпитач небројених генерација будућих академаца и најобразованијих људи нације.
Zinaid Miki Memišević 1950-2023
Da, znam da ti to nije bio "glavni" poziv, da si ovde bio poznatiji kao glumac, ali, za mene i moje drugare iz odeljenja uvek ćeš ostati Profesor. Sa velikim P.
Onaj, koji je ušetao, tog prvog časa, vitak i mlad, u džinsu, bacio dnevnik o katedru, saopštio nam svima da unapred imamo zaključene petice iz njegovog predmeta i onda krenuo da nas proziva: "A kako se VI zovete?!"
Gledali smo, zbunjeni, to čudo, ne mnogo starije od nas, koje se nama, uglavnom klinkama (većinski žensko odeljenje) obraća sa "VI".
Bilo je to davne 1980. Bili smo "Šuvarice", druga generacija, upisani u treću godinu XIII beogradske gimnazije na smer spiker-voditelj. Jedan od predmeta toliko novih da ne da nije imao udžbenike, nego, verovatno, ni jasno definisan program, bila je "Scenska kultura". Na sreću moje generacije, za profesora iste dodeljen nam je veliki Zinaid Memišević.
"Mi imamo ugovor,
ugovor s kompanijom,
ugovor s domovinom,
ugovor sa savješću.
I mi ćemo ga se držati
do kraja.
Živi ili mrtvi.
Mi znamo da ćemo završiti
u paklu,
ali tamo mi ćemo biti
najbolji."
Koliko god da je pojava kinematografije, zajedno sa naizmeničnom strujom ili motorima sa unutrašnjim sagorevanjem, već u 19. veku nagovestila dolazak novog doba, prvi filmovi su bili eonima daleko od nečega što danas pod njima podrazumevamo. Naime, u nekakvim začecima oni su u principu bili dokumentarni - mogli ste da gledate vozove kako promiču pored zgranutih posmatrača, ili da se radujete zajedno sa radnicima na izlazima fabrika. Sve dok se neko nije dosetio kako bi filmovi možda bili mnogo interesantniji ukoliko ne bi bili posvećeni realnim, već pre nekakvim fiktivnim likovima - čime je, po mnogima, upravo i započeo 20. vek.