Gost autor: Kleinemutter
Dragi blogodrugari,
molim vas da pomognete novčanom donacijom malom Alliju Tokoviću iz
Beograda da dobije tretman koji će mu sačuvati nerv do operacije u
Milanu koja ga čeka kad prođe ovaj užas.
Majka, radnica, učiteljica, spremačica, kuvarica, aman šta li sam ?
Od kako je krenula ova koronizacija na globalno svetskom nivou, istumbaše nam se svi mogući časovi, dani i nedelje.
Svaki dan je postao isti, sem ponekad doručka kada moj suprug napravi, a to su vruće mekice i mogu vam reći da je za vreme ove korone
„Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova u Nišu, u saradnji sa Bezbednosno-informativnom agencijom i Višim javnim tužilaštvom u ovom gradu, uhapsili su M.S. (1973) iz Niša zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio krivično delo teško delo protiv zdravlja ljudi u vezi sa krivičnim delom prenošenje zarazne bolesti. Sumnja se da M.S, kao ovlašćeno lice Gerontološkog centra u Nišu, nije preduzeo sve neophodne mere i radnje kako bi sprečio širenje zarazne bolesti Kovid-19, usled čega je u toj ustanovi zaraženo 135 korisnika usluga i četvoro zaposlenih.“ (RTS, 13. 4. 2020. godine)
IAKO SU POD NAJVEĆIM RIZIKOM, JER IM GOMILA MUŠTERIJA DIŠE U LICE SA POLA METRA, ONE OSTAJU PROFESIONALNE, LJUBAZNE ...
Od mračnog gospodara zagonetki, Heraklita, smo prerano naučili par sitnica, pošto smo bili previše mladi i nismo bili spremni za više. Sve teče. Sve što postoji je burna transformacija kosmičke vatre, dok fragmenti u nekim mogućim odnosima na trenutke zauzimaju stabilna stanja.
Iako mi, prosečni amateri, u prošlost ekplicitno idemo do Sokrata, Platona i Aristotela, Herkalita kao oca procesne filozofije srećemo ponovo kasnije na jedan neočigledan i indirektan način, pomalo, nejasno i preko ne uvek uigranog tima od Marksa, Ničea, Hegela, Haidegera, Deride i drugih, čija i imena nama amaterima polako izmiču čim okrenemo glavu, čak i kad, uglavnom indirektno i popularno, i naučimo nešto od njih.
Zapad, neoliberalnost i individualizam su odjednom pred kataklizmičkim promenama. Too-big-to-fail lice delova modern stvarnosti odjednom počinje da škripi i na nivoima koji su u oblacima u odnosu na one zbog kojih je kovanica nekad skovana.
DANAS SAM IZAŠAO NAPOLJE. Nigde nikog nije bilo i samo bi povremeno, jako retko projurio koji auto. Policijski je čas pa na ulicu izlazi samo onaj ko ima posebnu dozvolu i onaj ko voli da krši propise o ograničenom kretanju u vreme pandemije virusa korona. Mene bi bilo sramota da prekršim taj propis i zato sam izašao samo na terasu.
Čuo sam kroz prozor gugutku i taj njen glas me je izvukao iz sobe. Pa to je fantastično, otkrio sam da u spoljnjem svetu postoje ptice. Uzeo sam fotoaparat i malo ih slikao.
Neću se praviti da razumem kako funkcionišu i šire se virusi. Vidim šta prave. Dovoljno mi je. Neću ni da se pravim da znam kakve mere je potrebno preduzeti da se virusi ne bi širili u društvu ili makar da se njihovo širenje smanji. Iskustvo drugih pokazuje kako mere rade. I poštujem te mere. Da li su mere dobre dovoljne, dobre, pravovremene drugo je pitanje i neću da se pravim da znam kakve bi bile idealne.