Pre tačno tri godine ubijen je Hrant Dink, novinar, intelektualac u najboljem smislu te reči, turski Jermenin. Kao sećanje na njega prevodim tekst kojim je grupa umetnika pod nazivom Kolektiv 19. januar propratila instalaciju napravljenu za godišnjicu njegove smrti. Instalacija se sastojala od blizu 8000 imena ubijenih (politička ubistva) od 12. septembra 1980. do tog momenta (broj je zapravo veći) ispisanih belim slovima na crnim karticama i pričvršćenih na crne zidove galerije. Međusobno su ovi kartončići bili povezani belim končićima.
Danas je u Novom Sadu, u 51 godini preminuo Miloš Jovanović Hamer
Mi smo Ljudi od Zemlje i Nebom se pokrivamo.
Iz nas raste poljsko Cveće i zelena Trska kuću da pokrije.
Mi smo ljudi od Zemlje i od Zemlje se nanovo napravimo.
Mi imamo atar Srca i u njemu jednu Ružu s kraja Sveta.
Kroz nas Vetar duva. Mlinove da tera i Reku da uspava.
Ne diraj me u te moje oči od Blata videćeš ono što se ne vidi.
Ne diraj me da se ne uplašiš od te Tišine.
Mi smo ljudi od Zemlje i iz nas Planina naraste.
Ne diraj me, napićeš se od te Rakije dudove pa nikad nećeš zaspati.
Evo ti jedan dlan Žita, daj mi kap Vode.
Evo ti dva Suncokreta i More što ga ne vidiš.
Ne diraj me u tu moju Kosu ostaće ti ruke od Trnja izbodene.
Ne diraj me uješću te Zubima od Kukuruza.
Iz mene Bagrenje procveta i cela jedna Livada.
Mi smo Ljudi od Zemlje i od Zemlje se nanovo napravimo.
(M.J.H)
зове ме покојна баба да ме подсети да однесем њене лекове, у ствари лекове који су јој били вишак, комшији здравку јер се здравко, упркос имену које тако нешто није најављивало, разболео и то од оне најтеже болести, којој се име не помиње и од које се умире, није живот мада живот јесте сексуално преносива болест са сигурно смртним исходом, али није живот то што је здравка задесило, слабо је здравко од живота боловао, довољно је рећи да је болест тешка, да је покојна баба боловала од исте а сад је покојна иако је пила те неке лекове а накуповала их је мало више, да јој се нађе а није јој се нашло, умрла је, па је преостало а она сад жели да ја те лекове однесем здравку и да му кажем да му их је баба оставила, њој нису помогли а њему ето можда хоће, па ја нисам сигуран како ће здравко реаговати јер мало је то незгодно, препоручивати му исту терапију којом се лечио и покојник.
Vaske i još poneki od vas znaju više o njegovoj novinarskoj karijeri. I poznavali su ga duže i drugačije nego ja. Ja sam ga upoznala tek pre nešto više od dve godine, kada smo se okupili u „prvoj postavi" e-Novina. I od tada - iz dana u dan, chat-mail-chat-mail... Do nedavno.
U životu nijednog namćora nisam uspela da zavolim, a ovog jesam. Jer je bio iskren do koske i kad je valjalo i kad nije, i kad je grešio i kad je bio u pravu.
I jer je bio najbolji urednik deska kojeg je zemlja videla, evo dodaje Vaske.
Vratio sam se iz popodnevne školske smene i zatekao roditelje koji gledaju vesti o nekoj pucnjavi. „Pucali su ti na ovog iz Partizana", rekla mi je keva, a ja sam skamenjen na televiziji gledao slike Harisa Brkića (o tome šta je on osvojio i kako se bore za njegov život). Jedva sam uspeo da odem do svoje sobe gde sam nastavio da pratim šta se dešava. Sa suzama u očima, u sobi punoj njegovih postera, čekao sam svaku vest i nadao se da će se nešto promeniti i da će sve biti ok. Pa čak, i da više ne igra košarku.
Ovaj tekst sam napisao i pročitao na komemoraciji 2013 godine u Paviljonu Cvijeta Zuzorić. Objavljujem ga sada na blogu i obaveštavam vas da će se retrospektivna izložba Đorđija Crnčevića otvoriti 24. Novembra 2015 u 19 sati u Kući legata u Knez Mihailovoj ulici.
Đorđije Đole Crnčević je rođen 1941 a umro je 2013 godine. Bio je, ne samo po mom subjektivnom sudu, jedan od najboljih vajara koje su ovi prostori dali!
Šta je život do šačica peska!