Kako živim i radim u dve različite države, i kako se komplikuju odnosi između (liberalnog i kapitalu sklonog) Zapada i (konzervativnog i takođe kapitalu sklonog) Istoka, počeo mi je privlačiti pažnju određeni paradoks: dolazim iz zemlje sa zapada koja je okrenuta, kao, kultura, prema Istoku; radim u zemlji na istoku koja je, kulturpolitički, u potpunosti okrenuta na Zapad.
Fridrih je bio uplašen. Nije želeo da se to vidi, pa se pravio smiren. Znao je da to što treba da uradi nikako nije dobro. Znao je da može nastradati. Merio je da su mu šanse da se izvuče minimalne, obavili posao ili ne. Sada nema nazad, moraće da uradi kako su drugi isplanirali. Znojio se. Prste nikako nije mogao da smiri.
( ...su nosili Zico, Maradona, Dejo, Pele, Piksi, Zidane, Platini...)
...godina kasnije...
Zvanicno: na pet-sest godina od Evropske Unije; Evro je preko 100.00 dinara; najbolji medju nama vec sedam godina lezi na groblju u Ruzveltovoj, cekajuci da se sretne sa paradigmom onog radnika iz fabrike u kojoj sat na ulazu nije mogao nikako da se popravi; demokratska vlast je stabilna i determinisana ka reformama, progresu
Razasute „Timočke krimi revije" na mestu „nesreće", mnogi
Back to black.
Često mi je, sa onim svojim večitim osmehom, objašnjavao kako će otići: "Znaš, dušo, samo će me naći za pisaćim stolom. Kad neko uopšte primeti da me nema danima. Ili ako komšije osete neprijatan miris..."
Nije se bojao odlaska. Bojali smo se mi, koji smo imali čast da mu budemo prijatelji.
Otišao je upravo tako kao što je i rekao. U sred pisanja. Samo što je dama sa kojom je tada ćaskao shvatila da ne odgovara, alarmirala prijatelje i vrlo brzo je otkriveno da je umro. Baš kao što je i živeo. Pišući.
Sećam se mog banatskog jazavičara Bobija. Mnogo me je voleo a ja sam bio klinac i još više voleo njega. Mada, nisam voleo kad odem da kakim u bašti (jer me mrzelo da odem u WC). Onda se on odnekud stvori i prvo lizne moju kaku pa onda mene po licu. Sve sam mu oprostio jer, on je bio moj najbolji drug.