i rado ga se sećam, počesto izjavljuje naš prijatelj na večernjim sedeljkama u vreme koje bi moglo biti skladnije prirodnim nagonima iskorišćeno, samo kad naša kuća ne bi hronično izgledala kao železnička stanica u trenucima masovne evakuacije stanovništva pred blagovremeno najavljenim pogromom. Ili – džabe ste se ponadali, uprkos naslovu u ovoj priči će biti mnogo manje seksa no što ste očekivali. Što je uostalom i na žalost u skladu sa roditeljskom svakodnevicom koja, ograničena nusproizvodima seksa, pomenutu disciplinu svodi na stresni minimum.
Ama, moram to od početka, a ti kad pričaš recept za kolače jel' kažeš muti jaja i brašno ili prvo veliš kakva jaja, kolika, pa koliko komada, pa koje brašno, koliko... Mora od početka!
Gost autor: baka Evdokija
Dakle, ja sam se rodila oko Nove godine 1919. ili 1920, kako računaš, jer ti jedan pop piše po starom a jedan po novom kalendaru... A kuća je imala dva domaćina. Moga oca, Jevrema i njegovog brata Dušana. E, taj je Dušan preživeo rat i glad i Albaniju, i Albance, da su im duše u paklu a deca na robiji, daće višnji!
Postoje trenuci kada nam jedna tragedija, jedan zločin pokaže kako ceo sistem funkcioniše iza demokratske fasade.
Džon Pilger
Toliko bih voleo da u vama, blogeri i blogerke (borci i borkinje:)) ostane nešto posle ove priče, čisto zato što je to nešto proživljeno, to moje zlehudo jutro daje mi nekakav kredit da idem u didaktiku i naravoučenija u koja, by the way, ne verujem uopšte. Iz tuđeg iskustva se ne može učiti. Ljudi poput mene ne mogu, i kraj.
Postoje ljudi koji se teško rastaju sa nepotrebnim stvarima. Za mene su to na prvom mestu papiri - garancija za laptop koju znam da moram da čuvam ali mi nikada ne padne na pamet da proverim da li je istekla, izveštaji sa raznoraznih konferencija, flajeri za zlu ne trebalo u širokom luku od bućkuriša za doneti do vodoinstalatera, nađe se i poneka "poruka lične prirode" koja, da ne bude zabune, nije starija od naše ere novih komunikacija nego je silom prilika pisana rukom pa deluje kao čist artefakt romantizma.
Juče sam opet crvenela zbog ove naše zemlje Srbije.
Već deset godina za redom, u martu se u Beograd sjati nešto malo stranaca, radi učešća na međunarodnoj astrološkoj konferenciji. I vazda ih nakon toga razvlačim na potezu Kalemegdan-Skadarlija, da im, kao, pokažem nešto od Beograda. Ove godine, pak, došao čovek iz Njujorka sa željom da obiđe arheološko nalazište Vinča. Čitao mnogo o ranoj neolitskoj vinčanskoj kulturi, video slike prelepih, zagonetnih figurina, hoće da vidi svojim očima.
Imao je šta i videti.
Branko Kraljić je dobio žuticu. Upoznao sam ga kasnije, dok je sa povišenim bilirubinom sedeo u trpezariji Garnizonske ambulante Črnomelj i očajnog izraza lica pušio. Bio je pristojan čovek, jedan od onih koji vole Idole, naročito njihove spore, plačipičkaste pesme. Tvrdio je da su one imale vidnog učinka na njegov erotski život. U ambulantu je voleo da dođe zbog svog bilirubina o kome je rado pričao, i zbog prijatne mogućnosti nesmetanog kupanja koje je pružao stacionar.
Moj sin nema jednu baku. Nikada je nije vidio. Ubila ju je vojska Ratka Mladica. Sjedila zena ispred svoje kuce u Sarajevu kada je ispaljeno jedno pet-sest projektila iz visecjevnog bacaca raketa. Ne sjecam se tacnog broja jer sam se od kuce zene koju volim udaljio mozda tek tri minute hoda i cuvsi zvukove ispaljenja strasno sam se bio prepao te panicno potrcao prema zaklonu. Mozda su
X puta do sada sam napisao da nisam ljubitelj istorijskih analogija i/ili paralela. Po sebi one su pojednostavljenja - sve specifičnosti istorijskih trenutaka / događaja / ličnosti [čega god] moraju biti dobrano potkresane da bi stale u kalup analogije.