„Puška okačena na zid u prvom činu, u trećem činu mora da opali"
Mada u „najboljim godinama“ još uvek ponekad umem sebi priuštiti i malo nepatvorenog mazohizma, kao obavezni trening krvotoka, želuca, logike, strpljenja i sveopće izdržljivosti.
Odmah da se razumemo – tu ne spadaju povremeni „Ko izdrži duže“ ekscesi slušanja narodnjaka s prijateljima u kojima, a što to ne reći - često pobeđujem.
Ovog jutra, 12. marta 2015. godine blog b 92 osvanuo je bez ijednog teksta o njemu. Nijednog. Kao da je Zoran Đinđić dočekao smirenje i kao da više nije važno.
A tog jutra, 12. marta 2003. Demokratska stranka imala je jednocifreni procenat podrške u biračkom telu. Zoran Đinđić i manje, verovatno. Stranka je bila Žuto preduzeće i agentura, on sam mnogo više od toga. U zavisnosti šta se čita, gleda ili sluša mogao se, kroz opise i optužbe zahvatiti pun krug: od levičarskoig lunatika do liberalnog dželata. Nemačkog čoveka i agenta CIA do novootkrivenog velikosrpskog nacionaliste i šoviniste.
Poštovani gospodine predsedniče Vlade Srbije, poštovani ministre policije i poštovani prvi potpredsedniče zaduženi za bezbednost,
šta je ovo?
Meni liči na kataklizmu. A vama?
ne bi propao svet da je na semaforu uzdržanih bilo jedan više, a podržavalaca jedan manje.
i mene ne bila sramota moje zemlje odjutros.
Zvonjava one gotovo zaboravljene sprave prekida vam popodnevnu dremku. Baba, banka ili anketari?
Ni jedna od opcija. Direktor škole koju vam dete pohađa. Žao mu je ako vas je uznemirio ali bi jako cenio da se u što kraćem roku vidite. U njegovoj kancelariji, podrazumeva se.
Da, dete je dobro. Sada je dobro. Ne, ipak bi o temi trebalo razgovarati u direktnom kontaktu, hvala vam na raumevanju i ljubaznosti.
Lagano klizi i ističe novembar i pada mi na pamet jedna priča koja zaslužuje i mora da bude ispričana, baš sada, jer radi se o – Novembru.
Drugim rečima o - istrajnosti, talentu, malerima i nepokolebljivosti.