Nema ravnodušnih kad se pomenu osamdesete godine XX veka. Glorifikuju ih (jugo)nostalgičari, ocvali marksisti, samoupravljački neradnici, lezilebovići raznih vrsta ali i nekadašnji rokeri, neostvareni umetnici, sanjari i naivci koji nikad nisu sazreli pa su odjednom zaprepašćeno shvatili da im (onaj) život prođe. Demokrate ispod Slobinog/Vukovog/Dražinog/Nedićevog/Koštunicinog/Čedinog/Tadićevog i ostalih šinjela, veliki Srbi i pravoslavci čije srpstvo i pravoslavlje počinje Osmom
... na rezervni položaj.
Ovo je blog posvećen Pajinom oblaganju stola limom i naravno temi c) razno.
Čisto da se nađe, ako bi neko nešto intelektualno evo i malo istočnjačke filozofije, a može i nutricionizam.
Realno - ima li Srbija boljeg kandidata za predsednika od Tomislava Nikolića? Da je reprezentuje u njenoj punoći i celini? Nekog oko koga mogu da se, kako nam istorija kaže, ujedine muftija Zukorlić, magistar Velimir Ilić, doktor Vojislav Koštunica, Milo prepodobni Đukanović, doktor Vesna Pešić, Nataša Kandić?
Ok, ima li takvog kandidata sem Vučića, jer on, Vučić još i Čedu Jovanovića, Andrića, Nenada Prokića, Vuka Draškovića i našeg Krleta reprezentuje. Ali - on je zauzet. Možda.
Dakle, postoji li čovek koji bi bio kompletnija i verodostojnija slika u kojoj bi se Srbija ogledala? Toma, Dragica i ja mislimo da ne. Ako se Aleksandar tako izjasni i sa nama složi, onda će nam se pridružiti bar još 50% onih kojima demokratija daje pravo da se sa Aleksandrom (kao sa drugom Titom, Slobom, Vojom jednim i drugim u neposrednoj prošlosti) slože potpisom na glasačkom listiću. Dakle, misleći deo Srbije, koji uvek ima jasan stav i ozbiljno, objektivno i odgovorno promišlja žiuvot i politiku.
Proces kulturnog genocida najvećim delom je završen momentom izbora Tomislava Nikolića za prdesednika Srbije.
Finalni čin obavljen je izborom Aleksandra Vučića za njegovog naslednika, a sahrana Šabana Šaulića u Aleji zaslužnih građana biće samo razmeđa između tragedije i farse, onad dva oblika istorijskih epoha koje se kod nas stalno smenjuju jednom u dva veka ostavljajući nekoliko decenija za normalan život i prosperitet.
Ово је више један од оних "драги дневниче,..." уноса него неки нови угао гледања на горућу ствар.
Сећам се да сам овде доста година раније имао неку расправу о питању Косова и ту се наравно причало пуно о историји, Туцовићевом виђењу ствари и сведочењу, попису Влковог вилајета из 1455, итд. Не сећам се тачних ставова, али се сећам да сам тад много прагматичније гледао на целу ствар, на улогу Србије и одговорност Србије за данашњу ситуацију. Мислио сам да се ампутацијом може прићи ближе миру на свачију корист, да модерне нације у модерна времена могу да апстрахују територију као једну од најбитнијих ствари које контролишу.
Autor-Dragoljub Zamurovic