Jedan mlad život ugasio se ovih dana. Jedna porodica ostala je obogaljena i na najsuroviji način platila je danak neznanju, predrasudama i tabu temama u koje niko ne zadire, ni porodica, ni škola, ni mediji.
U jednom malom mestu učenica prve godine srednje škole oduzela je sebi život. Do tada primerena i tiha devojčica, bez ispada u ponašanju, otišla je u obližnji veći grad prošlog septembra da nastavi školovanje, i zaljubila se. Ništa neobično za taj uzrast, složiće se većina. Sa svojim dragim stupila je u nezaštićen seksualni odnos i nakon
Čast mi je i zadovoljstvo da ustupim ovo parking mesto našem blogokolegi...
hm...mm..kao gost autoru blogeru shmoo.
Opustite se i uživajte.
Budući da nisam uspeo da youtube klip postavim u glavnom tekstu, naćićete ga u prvom komentaru. Dakle.
Mamama i tatama, a još više bakama i dekama, tetkama i tečama, strinama i stričevima, ujnama i ujkama dok su mame i tate na poslu.
U aprilu 2020. godine, u vreme kada smo sedeli po kućama zaključani zbog virusa kovid, studenti četvrte godine
Onda sve ostalo.
S vremena na vreme sebi postavim pitanje kakav bi bio moj život, da sam u nekom vremenu, kada je trebalo donositi neke važne odluke, izabrala drugačije. Sigurno vam je poznata ona metafora o viljušci, fork in the road, kad ima nekoliko paralelnih, ali različitih puteva i treba odlučiti i izabrati pravi. Ono kad treba doneti neku vrstu odluke, dobru ili lošu, ali koja će zauvek promeniti smer života kakav je bio do tada?! Često mislim o toj račvi na putu, i šta bi bilo da je izbor bio drugačiji.
Još dublje u kontemplaciju baca me upit šta bi bilo da sam tog letnjeg popodneva jedne davne godine, u jednom gradu na moru, bila samo malo upornija, kočopernija i hrabrija, i kako bi ta moja minorna akcija, (znajući, ustvari, moje roditelje, posebno oca koji je bio bolećiv prema jedinoj ćerki), sasvim promenila moj život. Bio bi to moj efekat leptira, a vreme bi posle reklo svoje.
Bilo je to na dan poslednjeg koncerta D. Rundeka u Beogradu kada sam, neznajući da to činim, prestala da pišem. Stajala sam ispred Doma Omladine, malo je kišilo. Pored mene stajao je P. Brajović. Pričao mi je o štetnosti duvana. Ja sam njemu govorila o blogu koji nameravam da napišem. Ne sećam se tačno kako su se te dve teme povezale ali da, bilo je neke veze... On meni o tom zlu koje unosim u sebe, a ja njemu o dugovečnosti (to je trebalo da bude tema tog mog bloga).
- Bojim se samo da sam povukla gen na žensku očevu liniju. Imala sam dve stogodišnjakinje u porodici.
„...zato nam je potrebna pomoć sveštenstva da naša deca, uz vrhunske sportske aktivnosti, koje možemo da im ponudimo, imaju i duhovne: pouke otaca, obilaske naših manastira, međusobno druženje, širom svete Srbije, na sportskim terenima i u crkvama i divnim portama.... U zdravom telu imamo zdravu dušu, a to će naša deca imati kroz veru i sport. Zato nam je bitno da sportski klubovi imaju saradnju sa sveštenikom koji će ih duhovno krepiti i biti moralni pokrovitelj. Da razgovara sa roditeljima i decom, da ih savetuje u duhu naše lepe vere, da bi se tako edukovani usmerili u dobru a zaobišli huliganstvo na terenu i tribinama...“
Dejan Tomašević
... a sada jedna savim privatna vest. Postao sam po treći put otac. Mama je dobro, Vasilije ocenjen devetkom.
Srećan sam neizmerno
Kada su me na popisu pitali da se izjasnim o veroispovesti bila sam za trenutak neodlučna jer ... ne znam.
Svakake sam ja gradove vidila u svoj vek, vake i nake, al dal što mi tu pored njeg kuća il što ga ceo život glem kako raste i cveta, mnogo mi lep Beograd...
Tuj sam bre bila da ga gledam ko dete iz pelena kad raste.....
Kad me mati malenu vodila u Jagodinu, pa i posle kad sam tam živila i išla u školu dok me Latinka čuvala,