Čovek nije niotkuda dok mu neko mrtav ne počiva pod zemljom.
(Hose Arkadio Buendija u Sto Godina Samoće, G.G. Markes)
Jutros, oko 11 po srpskom vremenu, malo izvan Moskve, rodila se:
Jelica Olga Lilit Evdokija Grigorijevna, 2kg 050 gr
desetak minuta kasnije Vuk Bogdan Lav Ognjen Viktor Grigorijevič, 1kg 980 gr
i posle par minuta i Ružica Ljudmila Stefana Anđelija Grigorijevna, 1kg 920gr
Svi imaju ocenu 9/10 na rođenju.
Djina je OK, uskoro će dobiti i lap top na nelimitirano korišćenje pa će Vam se svima i sama javiti. Ovo je na njen izričit zahtev samo obaveštenje.
Djina Vas sve puno pozdravlja i čestita Vam Novu Godinu i Božić.
EDIT:
Primetio sam sinoć vest koja otvara dosta pitanja, ali i budi neka lepa ili manje lepa sećanja, a sasvim sigurno - izaziva podeljene reakcije.
Predlažem da na kraju svog komentara, stavite boldovano : podržavam ili - ne podržavam.
Dakle, vest :
Potaknut neverovatnom količinom agresije i suštinskim nerazumevanjem i nedostatkom empatije u komentarima na Brajovićevom blogu, osećam se pozvanim da iznesem neka svoja fragmentarna razmišljanja:
1. Poslednjih mesec-dva bavim se inte
gracijom jednog izlečenog narkomana
(početak novembra, Skype, ja u Australiji....)
Oj...Djinaaa!! Jel me čuješ!?
Čujem, Seko, čujem, kaži...
Oj, đevojko, oli ti dolazit na slavu ove godine!?
Oli, oli, Seko, stižem ja oko Đurđica, pa sam tu do decembra..
A da ipak Milica i ja spremimo malo kolača i takoto, da ti odmanjimo poso, jel, šta misliš?(Milica u trinaestoj, Evdokija u 90toj godini, šta mogu da mislim?!?)
Neka,
»Dobro je bre, živ sam!«
izjavio je sa još bar tri uskličnika Prestolonaslednik, koji je nedavno avanzovao u Studenta, što je samo i očito, doprinelo njegovom mrmotskom ponašanju. Dobro, jesam li ja to zaslužila? Godinama sam spavala k'o nervozni šišmiš, jer je Mrmot mislio da noć služi za druženje sa roditeljima, a Majka Priroda ga je podržavala svim mogućim i nemogućim alibijima, od menjanja zuba (kojih mu je, po mojim proračunima, poraslo više no ajkuli), do svih mogućih varijacija virusa koji su mahom noću pokazivali šta znaju.
U vreme mejlova i sms-ova, lake i brze distribucije raznih 'kružećih poruka' koje treba proslediti dalje - ili će se desiti (ili neće) to i to. takve poruke su postale više izvor nerviranja i zavitlavanja, nego radosti ili zabave.
Radoznalost me uvek natera da ih pažljivo pročitam, i često se iznenadim... mnoge me dotaknu. Da li je u pitanju određeni trenutak, raspoloženje ili stvarna vrednost - ne trudim se da shvatim.
Ovaj put želim da jednu takvu poruku podelim s vama.
Pre nekoliko meseci, stari
Čitam jutros neki članak o autizmu u kome kažu kako postoje i osobe sa autizmom koje imaju veoma nizak IQ, a koje su neverbalne. To nije prvi put da pročitam ili čujem tako nešto.
Eh, te predrasude, i ta ljudska osobina da sve procenjujemo po nekim svojim, unapred zadatim, a često nebitnim merilima.
Ne, ne razlikujem se ni ja od drugih, i verovatno bih isto to mislila da ne poznajem jednog Lazara, umetnika sa autizmom, kako je sam želeo da ga predstavim.
Kada ga je Dragana, njegova mama, pitala za dozvolu da objavim njegovu priču na blogu, rekao je da mogu, ali da kažem da on ima autizam.
Pitala ga je zašto mu je to važno i dobila sledeći odgovor:
" Želim da se zna da i mi sa autizmom možemo da mislimo i da za mene nema granica."
Ali, da krenem od početka...
Moj gost autor je verauskokovic.
Evo kako se ukratko predstavila.
Zovem se Vera Uskoković. Preležala sam dečiju paralizu tako da za kretanje koristim invalidska kolica. Diplomirana sam matematičarka, radim kao database administratorka i do skora sam mislila da nemam šta da pišem i govorim o invaliditetu, životu, ljubavi, no setila sam se rečenice "Nista o nama bez nas!!" i pomislila da možda mogu da objasnim kako je to biti osoba sa invaliditetom, možda nekoga ohrabrim ili motivišem.