Od čoveka!
18. jula 1914 godine, Mileva (Marić) Ajnštaj je dobila pismo od svog muža Alberta, koje joj je doneo njegov kolega Fric Haber u kojem doslovce piše:
A. Ti ćeš se pobrinuti:
1. za čistoću moje odeće, veša i posteljine
2. da redovno dobijam tri obroka u svoju sobu
3. da moja spavaća i radna soba budu čiste a posebno da samo ja koristim svoj sto
B. Odreći ćeš se svih ličnih odnosa sa mnom, sve dok nisu nužni iz društvenih razloga.
5. oktobar sada napada i kuso i repato. I režim, i nekadašnji učesnici, i kolone novih stranačkih aktivista, i kriminalci koji se nisu dovoljno iskazali, ...
Srebrenica danas - ili kako da, zahvaljujući budalama, odete kao Vučić a vratite se kao žrtva!
Ima tome osam ili devet godina, ne znam tačno, znam da je bio četvrtak, kad su me Mira i Buba, zgrožene da ja ne idem na reke, pozvale na večernju turističku vožnju Dunavom i Savom. Brodom, naravno.
Mira je došla po mene i, budući da sam bila u bermudama i majici, vratila me da uzmem još nešto preko, jer na reci zna da bude hladno.
- Aman, ženo, pa trideset stepeni je... - no, ipak uzeh košulju.
Buba nas je sačekala na keju, ušli smo u brodić, naručile pićence, ja sam ponela nekakve kiflice, kao lanč paket - volim da jedem dok putujem i krenuli smo, tačno u 19 časova. Još je sunčano. Lepo.
Krenuli smo.
Čuveni beogradski ugostiteljski objekat, na uglu Dečanske i Makedonske ulice, radi posle osam godina od zatvaranja i pretvaranja prostora u kladionicu
IZREKA da ničija nije gorela do zore, u sredu je demantovana! Legendarna kafana „Zora", osam godina od fajronta, ponovo je osvanula na istom mestu. Na uglu Dečanske i Makedonske u Beogradu. Te godine, u međuvremenu, „pojeli su kockari". Naime, do pre neki mesec, tu je bila kladionica.
Ovu
Subotom igram basket. Tj. igrao sam do nedavno - uvek, a sada samo onda kad uspemo da se skupimo da nas ima više od trojice jerbo smo malo omatorili i osuli se kao sportisti. Jutros se desilo da nas ima u tom, za basket, nepopularnom brojnom sastavu – upravo trojica, Kulja, Boske i ja.
- letnja dugodnevica (solstice) je danas, 21.06. i u 12.28 počeo nam je Dan najkraće noći i to na "našoj polovini Zemlje" (koja se, samo zato što smo se mi ljudi tako dogovorili, naziva "gornjom" ili "severnom", što odmah mora zvučati sasvim šašavo svakome ko uključi mozak i zamisli Univerzum, jer tada jasno vidi kako to ume da bude smešno i blesavo, kao i mnoge druge rutinske, mnogoponavljaljuće čovekolike predstave koje imamo o svemu i svačemu) -
Letnji solsticij (dugodnevica, suncostaj) je vreme najdužeg dana (obdanice) na severnoj hemisferi koji označava dolazak leta i "trodnevno visoko stajanje Sunca", slično kao što zimski solsticij u decembru označava "Dan najduže noći" i "trodnevno nisko stajanje Sunca" na najnižoj tački neba.
Koliko god dugo da postoje pisani tragovi o ljudima, koliko god legendi i mitova smo uspeli da upamtimo i sačuvamo od zaborava, sve, baš sve, govore o proslavama i zimskog i letnjeg solsticija, o ritualima, obredima, verovanjima, običajima ljudi širom planete koji svi neverovatno liče jedni na druge koliko god i sasvim očigledno, u pradavnim vremenima ljudi bili geografski međusobno veoma udaljeni i naizgled bez ikakvog kontakta. Kretanje Sunca je povezalo mitove i legende, vremena i prostore, ritale i običaje ljudi koji nikada nisu saznali jedni za druge. Niti će, ikada.
Uz ivanjske običaje letnjeg suncostaja, vezana je jedna čuvena komedija - William Shakespeare „San Ivanjske noći“ (A Midsummer Night's Dream, 1594.). ili - "San letnje noći". Čudesna priča.