Moram odmah na početku da ti kažem da mi se jebe za poklone iz tvog džaka, nemam dimnjak pa ne znam kako bi se ufurao u ovo malo ateljea u kojem živim sa milom mi porodicom ali pišem ti kao čovek čoveku, s namerom da te upozorim na neke bitne stvari. Možda se i začudiš što se u ovim svojim godinama obraćam tebi, za mene nepostojećem i odavno iščezlom i zaturenom u mom najdaljem detinjstvu ali šta je tu je!
Kao prvo, jesi li ti Deda Mraz ili
Београд, 24. март 2018. године
На данашњи дан...
1401. - U pohodu kroz Aziju i Sredozemlje tatarski vojskovođa Tamerlan osvojio Damask.
1603. - Kralj James I postao je prvi britanski monarh koji je istovremeno vladao u Škotskoj, Engleskoj i Irskoj.
1869. - Vojske poslednjeg maorskog vođe Titokovarua su se predale vladi Novog Zelanda, čime je okončan njegov ustanak.
1945. - Hrvatski biskupi objavili pastirsko pismo u kojem su osudili partizanske zločine nad nevinim katoličkim svećenicima i vjernicima.
1976. - Prljavi rat: argentinska predsjednica Isabel Perón je oteta i svrgnuta u državnom udaru.
1999. - Snage NATO počele vazdušne udare na Jugoslaviju.
2016. - Radovan Karadžić je pred Haškim tribunalom osuđen na kaznu od 40 godina zatvora.
Збирни подаци о 1968. години у свету су импресивни и недовољно познати јер њихово објављивање није одговарало ниједном режиму:
· 1968. је трајала је преко 400 дана, од децембра 1967. до почетка 1969. године, (у Италији пуне две године, до краја 1969. године),
· обухватила је све развијеније држава света и све континенте осим Аустралије,
· током 1968. убијено је, по објављеним полицијским извештајима, најмање 239 студената,
· рањено је преко 5.000 студената,
· ухапшено је више од 20.000 студената,
· затворено је, или заузето од полиције и војске, преко 500 факултета,
· покренута су, да остану предмет трајног интересовања, сва битна питања универзитета, демократије, јавних медија, синдикалног и политичког организовања, привредног живота, организованости државе, понашања великих сила, смисла историје, филозофије, права, религије, будућности...
Nakon što je šef diplomatije Vuk Jeremić priznao da će Srbija bojkotovati ovogodišnju dodelu Nobelove nagrade za mir kineskom disidentu Liju Sjaobu, digla se velika prašina. Vest da je Srbija sebe ponovo svojevoljno svrstala među zemlje koje krše ili podržavaju kršenje ljudskih prava, sevnula je u svetskim medijima i izazvala uobičajene reakcije, učvršćujući negativan imidž naše zemlje u javnosti. Naposletku, premijer Mirko Cvetković se odlučuje za "kompromisno" rešenje i na dodelu nagrade šalje ombusmana Sašu Jankovića, sa željom da time zadovolji šokiranu javnost. A naknadno Janković potvrđuje da je to učinjeno na njegovu izričitu inicijativu! Međutim, zaštitnik građana nije nosilac političke funkcije, nije član vlade, ne odgovara premijeru i praktično nije njegov "izaslanik", na način na koji bi to bio ministar, državni sekretar, ili ambasador. Što je najgore, originalna namera vlade je razotkrivena, loša vest je već obišla svet, a jedno je jasno: "Ne možete od riblje čorbe ponovo da napravite akvarijum".
Istorijski kontekst ovog vladinog postupka osvetliće naš gost autor Miloš Bogićević, postiplomac na Univerity Colege London i bivši stručni saradnik za zaštitu ljudskih prava u Kancelariji Ombudsmana za ljudska prava AP Vojvodine.
Dakle, meč između Srbije i Albanije, u kvalifikacijama za Euro 2016., u Beogradu prekinut je pre oko sat vremena nakon što se nad terenom FK Partizan pojavila bespilotna letelica (delovala je više kao cheap Chinese drone), na koju je bila okačena zastava "velike" Albanije. Zastave se dokopao naš igrač, Stefan Mitrović, i kada je krenuo da je sklanja, na njegu su nasrnuli fudbaleri Albanije, i od njega i drugog našeg igrača, Gudelja, su uzeli zastavu. U tom trenu su uleteli navijači sa tribina i krenuli da se tuku s reprezentativcima Albanije. Engleski sudija je prekinuo meč, dok su holandski i nemački bezbednjaci odlučili prvo da se meč posle prekida nastavi, međutim, prema nezvaničnim informacijama selekcija Albanije je odbila da izađe na teren zbog straha za vlastitu bezbednost...
„Некада је ту била кућа.
Сада је ту рупа."
(Славко Павићевић: „Ратне песме" )