Једино сећање мог деде (1909) на свог оца је било
када је (прадеда) кренуо у рат,
изљубио је њега, брата и мајку и рекао јој:
Februarsko je veče '74. Dok krišom ispod oka bacam pogled na sat čekajući 7 i 15 i početak majstorice u Frankfurtu gde će se Špancima dogoditi Katalinski, cedim poslednje atome strpljenja da ostanem miran dok stari Mađar štekće makazicama oko mojih ušiju. Pogodba je „šiške za utakmicu" i tu dileme nema. Da je uslov bio „nularica"- pristao bih.
Već godinama tužilaštvo i policija Srbije igraju PING-PONG sa dokazima u vezi sa ubistvom novinara Slavka Ćuruvije. Danas je tačno 11 godina od likvidacije kolege Ćuruvije, 11 godina ruganja njegovoj porodici, novinarima i javnosti Srbije, u režiji svih režima, od Miloševićevog do Tadićevog.
Novinari su zahvaljujući svojim istraživanjima došli do imena ubica Slavka Ćuruvije, ali se vlast stalno i uporno "vadi" papagajskim ponavljanjem da "policija nije prikupila dovoljno dokaza" za podizanje optužnice.
Evo do čega si novinari došli: Za Ćuruvijinu likvidaciju
Da, moja najveća želja u životu jeste da pronađu lek za autizam. Autizam je stanje, a ne bolest, ali se ja ipak nadam da će jednog dana pronaći lek koji će ljudima koji žive sa autizmom da olakša to stanje. Sigurna sam da bi mnogi od njih, kada bi mogli, rekli da žele isto.
Zašto o ovom pišem? Pa, pre neki dan sam na FB okačila vest o tome kako je možda pronađen lek za autizam. Jedna prijateljica, čiji sin takođe ima autizam, na to je rekla da joj je dosta eksperimenata sa našom decom I da misli da je sasvim u redu što su oni takvi kakvi jesu – posebni.
Slučajno znam. Imao sam poslednjih godina nekoliko vrlo teških operacija, po sedam sati, po tri sata i morao sam da budem uspavan. Poslednja rečenica koju sam jednom prilikom izgovorio doktorki koja me je uspavljivala bila je: „Gospođo doktor, jeste li naručili buđenje?“(smeh) I ona ti kaže diši, diši, diši i ti dišeš i uđeš u nešto crno, iza čega nema ničeg. Crno. Ništa. Ne postojiš. To je smrt. Nekoliko puta sam doživeo osećanje smrti, baš prave smrti. Tako smrt izgleda, tako mora da izgleda. Jedino je jebeno da se ne mučiš pre nje, ali to ne ulazi u ovu priču. Oni koji veruju u reinkarnaciju pitaju me šta bih voleo da budem u sledećem životu, a ja im odgovaram „ponedeljak“. Volim ponedeljak, stvarno. Tada počinje sve. Možda neko kupi sliku, možda neko plati tekst… (smeh).
U fokusu mi je sport, a danas neka gužva ispred Arene... ko igra?
Šta se slavi?
Sjedinjene Americke Drzave su jedna od retkih zemalja koje ne slave 1 maj kao medjunarodni praznik rada iako se isti proslavlja kao sjecanje na radnicke demonstracije u Cikagu u suton 19vijeka. Demonstracije su se zavrsile prilicno krvavo . Amerika se isto tako ne zeli mnogo sjecati neslavnog sudjenja sindikalistima koji, iako bez jasnih dokaza, su osudjeni na smrt javnim vjesanjem.
Prvi maj ne slavim ni ja. Ne zato sto sam poslije deset godina u Americi postao antikomunista il nesto slicno, vec zato sto je jedan prvi maj u mom zivotu zauvijek ostavio trag dovoljan
Potraga za novim poslom svuda je interesantno iskustvo. Aman se meni cini da nigde kao u Srbiji. Evo i kako ja to vidim.
Vec izvesno vreme saljem svoj CV - sto bi se reklo, gde god nadjem zgodan konkurs. Recimo da sam ih u poslednjih mesec i po dana od kako sam i zvanicno postao zrtvom tranzicione nepravde/globalne ek. krize/kretanja na tokijskoj burzi (precrtati nepotrebno) poslao pa dobrih 20tak.
Od poslodavaca ni traga ni glasa. Nit pisu nit otpisuju, nit za junacko zdravlje pitaju. Sve pohvale embasadi jedne strane sile koja se udostojila da odgovori da je primila!
Sva
Prijatelji moji i saputnici, jadan je onaj narod koji je pun vjerovanja, a vjera mu je prazna.
Jadan je narod koji nosi ruho, a sam ga ne tka,
jede hljeb a ne žanje ga
i pije vino što ne teče iz njegove preše.
Jadan je narod koji siledžiji kliče kao junaku,
a blistavog zavojevača smatra darežljivim.