Tik uz autoput, u smeru ka Nišu, nedaleko od novobeogradskog Bloka 28 već godinu dana čeka jedan braon-beli pas. Uvek je sam. Ne dozvoljava nikome da mu se približi. "Druži se" samo sa bukom automobila i zagađenim vazduhom prometne saobraćajnice. Nikada ne maše repom. Uzdignutih ušiju i pogleda uprtog uz autoput on čeka i veruje da će se oni koji su ga baš tu ostavili, vratiti.
Ne odaziva se nikome, uprkos tome što su stanovnici obližnjeg kvarta pokušali da ga dozovu svim "psećim" imenima. Ponekad načulji uši na zvižduk.
Tu je od jutra do mraka. Odlazi da prespava negde, ali stanari, koji ga hrane nisu uspeli da uđu u trag njegovog prenoćišta. Ni kiša, košava i vetar ga ne sprečavaju da čeka.
Prema rečima stanarke iz obližnje zgrade, penzionerke Verice Edbauer, pre godinu dana "neki ljudi" izbacili su ga iz automobila sa registarskim tablama Rume.
- Najžalije mi je što je toliko tužan - kaže ona.
***
Keruša Dena, o kojoj se pisalo i pričalo dve godine posle "Oluje", znala je da nađe put do svojih vlasnika. Posle četiri meseca i 15 dana, tokom kojih je prevalila 500 kilometara od Petrinje, u Rumi je našla Milana i Dušanku Radanović i njihovu decu. Podjednaka je bila sreća i Denina i Radanovića. U Rumi je keruša oštenila petoro malenih, za koje su se grabili ljubitelji pasa. Ali, u Rumi nije završena priča o čuvenoj Deni, već - u Kanadi. Tamo je, kako nam je javio nekadašnji dopisnik "Večernjih novosti" Vojo Mačar, Dena preminula pre dve godine. Radanovići njen pepeo čuvaju u vitrini.
Takodje iz današnjih Novosti
***
Krajem devedesetih, radio sam u REC-u. Ekolozi će znati o čemu je reč. Pre mog dolaska, našli su jedno malo promrzlo štene, tu uz Brankov most i doneli ga u kancelariju da se ugreje. Recko, kako su ga nazvali po imenu firme, tipičan primerak rase kalemegdanski gonič tramvaja, veselo je švrljao po kancelariji i uveseljavao sve nas koji smo dolazili u goste. Malo po malo, Recko je porastao i postao problem za funkcionisanje kancelarije. Dragana, tadašnja i moja kasnija šefovica, odlučila je da ga odvede kući. Od tada brine o njemu.
Dragana je otišla u Budimpeštu, u Centralu. Zatim u Hag na magistraturu, Vratila se posle u Beograd i dan danas je tu. Sreli smo se pre par nedelja, u Ženevi gde je poslom bila. Pogađate: Recko je bio svuda i još uvek sa njom. Nisam ni sumnjao. Od tako drage osobe ništa drugo se nije moglo ni očekivati.
***
Pošteno, ja volim pse, ali nikada nisam imao ideju da ih imam. Jednostavno, nisam imao mogućnosti da ih držim u malom stanu u kome smo odrasli.
Negde sam pročitao (po sećanju) da oni koji vole pse ne biraju ih po rasi, nego zavole psa jednostavo zato što im se svidi. Ti koji psa biraju zbog rase, biraju ga zbog svoje sujete i samodokazivanja.
Dragana je jedan od primera LJUDI. ČOVEKA.
A ti, majmune sa rumskom registracijom, ako čitaš ovaj tekst udari se u glavu, sedi u auto i idi pokupi SVOG psa. Budi čovek.