Juče sam u ulozi bebisiterke, prisustvovala dodeli najznačajnije muzičke nagrade u Nemačkoj. Moja sestra od ujaka, koja još nije napunila 16 godinica, je mogla samo u pratnji punoletne osobe da isprati ovaj happening. Roditelji ili nisu mogli, ili hteli – ne znam, uglavnom me ona pitala, i pošto sam pristala da idem sa njom skakala je od sreće.
Računala sam da će biti glasno, ali da ću umalo da ogluvim, sa tim nisam. Nekih 200 decibela, to ja onako cenim odušativno, možda i više, mi je zadavalo prevelike „muke“. Horsko vrištanje je teže podneti od najglasnije muzike.
Zanimljivo je bilo posmatrati klince kako transiraju u momentima kada njihovi idoli izlaze na binu da prime nagradu ili nastupaju sa performansima, od kojih su neki, zaista bili dobri.
Najzanimljiviji su mi bili kamermani, medju njima i kamermanke :) (i to je posao za žene), pogotovu oni koji su visili negde na plafonu.
Pošto je išao live prenos, na muzičkom kanalu Viva, takodje je bilo interesantno ispratiti dirigovanje publike. U pauzama kada su reklame, se vežbalo talasanje, apaluz, vriska. Više puta su morali da napomenu da je bitno da su što glasniji i davali im uputstva kad je potrebno da što jače i snažnije vrište ili lupaju nogama. Rekoh Patriciji da bi trebalo to da im se plati, a ne da oni odvajaju svoj džeparac da bi im neko dirigovao kako da se ponašaju tokom live prenosa.
Uglavnom, ona je bila jako, jako happy, milion puta mi se zahvalila, a ja sam srećna što će sledeće godine imati 16 godina pa neće morati nikoga da pita da je prati na dodelu nagrade 2010., koju je već zacrtala u svom rokovniku. Presrećna je bila i što je uspela da rukom dohvati repera Zido (Sido), koji je na binu ušao u našoj neposrednoj blizini.
Postavljam vam par mojih amaterskih snimaka, obratite pažnju na kamermana koji trčkara oko izvodjača i lika koji trčkara za njim i pridržava ga da ne padne.
Ova mala iz Swiss, je dobila dozvolu za cover - Unforgiven, Metallica