1. Umetnik je stvaralac lepog, kaže Wilde.[1] Pa ipak, lepota se može naći i u onom uslovno ružnom. Postojanje „estetike ružnog", kako kaže fraza, sasvim je istinito. Mogu nam se dopasti i stvari najčešće viđene kao odvratne, kao što tema umetnosti može biti ono odvratno, kao kod Lautréamonta ili Markiza de Sadea. Čini se da onda izraz, stil izražavanja tematike mora nositi određenu lepotu. Međutim, i on može biti „ružan". Dobar primer je Ágota Kristóf. Stoga, lepo i ružno vrlo su pipavi i relativni pojmovi, a napredak umetnosti može ići smerom upotrebe ružnog i prenošenja u domen lepote i tako promenom i samog značenja lepote, njenim proširenjem i preoblikovanjem.
2. Umetnost nije ni moralna, ni nemoralna. Ali, ako je umetnost, onda je uvek antimoralna. Zašto? Umetnički rad koji je u skladu sa dominantnim moralom može biti dinamičan, stilski utanačen, itd, ali on ne donosi ništa novo, a staro čini još starijim. Stoga, on ne otkriva ništa sem već poznatog - njegov izraz mora biti fraza u širem smislu, i plagijat u najužem - samo inventivno donosi originalnost, sve ostalo je ponavljanje ponovljenog. Nemoralno često može biti i nepromišljeno i banalno. Ništa lakše od omiljene strategije mnogih ovdašnjih pisaca - staviti što više psovki, biti vulgaran u izrazu i sl. Međutim, umetnost nije nadmetanje u prostakluku, mada mnogi misle da jeste. Samo onaj umetnik, koji delo uperi protiv vladajućeg morala, samo onaj ko se usudi da preispita opšteprihvaćene svetonazore o tome šta je dobro i ispravno i nemilosrdno se sudara, glavom o glavu, sa svetinom u nameri da nešto promeni na bolje, da iz okova moralne osude izvuče grupe ljudi i aktivnosti koje su iako sasvim ispravne, viđene kao nemoralne, samo on može biti smatran umetnikom. Na primer, nema ničeg lošeg u seksualnoj aktivnosti, koja je i danas predmet osude, bila i u skladu sa moralom - erotizam uvek nekom smeta, ma kako uprepodobljen bio. Zadatak umetnika nije da izbegava da o seksu piše, ili da ga opisuje bez mere i granice, već da u svojim delima seksualni čin učini subverzivnim, da koristeći se njime postigne nešto neseksualno, na primer promenu predrasuda. To je teško, jer umetnik mora biti protiv skoro svega. Na primer, on mora biti i protiv religioznog zatupljivanja i protiv vulgarnog ateizma. Protiv prvog, jer je dominantno i nasilno, a protiv drugog jer ne predstavlja stvarnu alternativu, već drugu stranu novčića, puku reakciju: ono što Crkva čini sa sekularnim, prezirući ga i manipulišući, naivni ateizam čini sa sakralnim. Stoga, umetnik nikada ne opisuje stvarnost, on je svesno menja. Umetnost je oblik društvenog angažmana. Umetnik nije ni moralan, ni nemoralan, ali je uvek ETIČAN.
3. Sva umetnost je istinita, iako se ne bavi istinom. Ona je istinita sama po sebi, kao savršeno odgovarajući izraz stvaralaštva nečijem duhu. I ona je uvek takva, bila u sferi „realnog" ili izmaštanog. Naučna fantastika nije ništa manje istinita od najobičnije ljubavne priče.
4. Vrhunska forma umetnosti je poezija. Zato što u sebi sadrži sve ostale umetnosti. Poezija je u domenu reči, dakle književnog, koristi poetske slike i računa sa vizuelizacijom, tako da pripada i slikarstvu. Njena zvučnost, ritam, asonance i aliteracije, čine je delom muzičke umetnosti. Konačno, njeno čitanje je uvek performativno, te spada i u pozorišni izraz. Konačno, poetičnost se nalazi u svim umetnostima kao njen ključni element: čak i najrealističniji prikaz mora dati više od realnosti, ako ne želi da bude puko prepričavanje. A to „više" je upravo ono poetsko. Ukoliko ga umetničko delo ne poseduje, bezvredno je i nije ni najmanje umetničko.
5. Baš zato što je najuzvišenija, poezija u Srbiji je najgore prošla od svih umetnosti. Može se slobodno reći da se zaparložila u „idiotizmu seoskog života", kako kaže Marx. Izgleda da se njena zaostalost najviše ceni i istovremeno propoveda kao zlatni obrazac njenog pisanja. Rima je i dalje ključna za prepoznavanju poezije, a sve što je nema mora biti kao takvo sumnjivo - kakva je to pesma, ako se ne rimuje?! Čini se da u poeziji dominira izraz povučenih prigradskih učiteljica, koje u uzvišenoj, ali usamljenoj misiji opismenjavanja nacije, tugaljivost svog života ispijuju u ružičaste beležnice stihovima punim patnje, samotnosti i neshvaćenosti. S obzirom da poeziju niko ne čita, a ponajmanje kupuje, opravdano se postavlja pitanje njihove motivacije, ako isključimo mogućnost utehe koju kao da pruža poetska delatnost. Sve dok ne objave, nema im se šta zameriti. Kada to ipak učine, još jednom je dominantna matrica njenog stvaranja potvrđena, a na napredak poezije stavljena je još jedna tačka, umesto trotačke.
Napomena: Najznačajnija pesnikinja u Srbiji je Marina Tucaković. Njen poetski izraz, posredovan popularnom muzikom, jeste neuporediv po svom domašaju i uticaju. Ona je neosporno fascinantnim talentom da iznova i iznova pronađe novu formu istom sadržaju ljubavne tragikomedije zasnovala najsnažniju poetsku paradigmu u Srbiji, ono što publika od poezije očekuje i dobija, kao svojevrsnu kaznu. Kaznu koja ne kažnjava jer nije ni prepoznata kao kazna.
6. U odnosu na poeziju, proza je objavljivanija, čitanija i cenjenija. Nažalost, kvantitet nije prešao u kvalitet, već izgleda kao da te kategorije stoje u obrnutoj proporciji. Proza je i daleko popularnije „štivo za razbibrigu", što je opet jedan od uzorka njenog srozavanja. Jer, biti popularan kao prozaik najčešće znači takmičiti se sa samim sobom u banalizaciji, te voditi hladni rat protiv književnosti udovoljavajući ne niskim, već nepostojećim kriterijumima drugih. Ovde sam, naravno, nepravedan, jer takvi kriterijumi ipak postoje, ali je u njih veoma teško proniknuti jer ni samim čitaocima nisu jasni, a kada ih dokučimo često je bolje da se nismo ni trudili da to učinimo. No, neke treba istaći, kako bi ostala nada da će polako nestajati, razotkriveni u svom nedelu.
Prvo, tu je traumatična i nepoželjna „duga rečenica". Izgleda da je sve što je više od proste rečenice i ima više od tri zareza odveć složen izraz i za pisce i za čitaoce. Kada bi se ceo roman mogao napisati od rečenica koje imaju jednu reč, a da je ta reč od jednog slova, spisateljskoj sreći u Srbiji ne bi bilo kraja. Izgleda da su čitaoci ipak u pravu, jer postoji opravdana bojazan od gubljenja i nesnalaženja u dugoj rečenici, kao i zaboravljanja početka dok se stigne do kraja. To u velikoj meri otežava čitanje, koje treba da teče bez ikakve muke, glatko i neprekidno, kao da je u pitanju sečenje margarina nožem, a ne intelektualna delatnost. Zamoriti nesrećnog čitaoca dugom rečenicom smrtni je greh savremene proze u Srbiji, a kazna je adekvatna prestupu. Pisac koji se usudi da napiše rečenicu dužu od jednog reda biće osuđen na neformalno književno izgnanstvo, jedino prekidano čistilištem kritike i paklom reakcija kolega.
Drugo, a u vezi sa prvim, stoji još jedno opšte mesto - „jednostavnost". To je ključni kriterijum svake umetnosti, pa i prozne. Kompleksnost je viđena kao nepotrebna ekstravagantnost, jer ionako to može da se kaže „na prostiji način". Sa ovim se slažem - sve je moguće reći jednostavnije. Međutim, i forma je od značajna u umetnosti, a ne samo sadržaj. To potvrđuje postojanje metafore. Možemo umesto „nebesni, ognjeni davljenik što krvav se batrga na rubu horizonta sveta" reći „sunce na zalasku", ali teško da ovo „pojednostavljenje" čini suštinu umetnosti. Pre važi obratno. Međutim, taj uvid ni na koga ne ostavlja prevelik utisak. I dalje se traži što jasnije, što jednostavnije, što prizemnije. To se i dobija, najčešće u zasluženom obliku, za šta je dokaz upravo ovakva prozna produkcija. Ispod zahteva za „jednostavnošću", koji stalno potura pod nos piscu, publika zapravo skriva ultimatum, beskompromisno tražeći banalnost.
Konačno, dolazimo do terora „priče". Roman, bogat asocijacijama, reflekesijama, poetskim izletima i svim ostalim što ga čini složenim i zanimljivim naprosto ne dopire do čitalaca. Oni traže adrenalinsku fascinaciju, speed i drive. Roman toka svesti, npr, koji je Prousta proslavio, ovde se doživljava kao filozofiranje bez poente. „A šta to tvoji likovi rade?" - pitaju glasovi publike, tražeći konkretno. „A zašto moj lik mora nešto da radi?", moglo bi glasiti kontra-pitanje. Može li on, npr, da misli i oseća, i zar misli o osećanja takođe ne pričaju priču, unutrašnjeg karaktera? No, ništa od toga ne pomaže previše - fasinacija događajima temeljno bogalji bilo kakvu mogućnost raznovrsnih pristupa pisanju i autora gura u tor jednoobraznosti koju mora da poštuje, da mu ne bi spočitavali kako je „težak za čitanje", kako „nema fabule" i slične budalaštine opštih mesta koje mu upućujuju ne bi li svoj ograničeni svetonazor u književnosti još jednom potvrdili.
7. Opera i balet u Srbiji ne postoje kao umetnosti. I to je sve što o toj činjenici treba i može uopšte da se kaže.
[1] Ova skica delom predstavlja polemiku sa Wildeovim umetničkim manifestom sa početka Slike Dorijana Greja. U nastavku, oslanjam se na neke teze istog autora, iznete u eseju Duša čovekova u socijalizmu. Otuda i starostavni ton ovog teksta, ponegde prošaran savremenijim.
Nastaviće se...