Godina je 1989. Pocetak juna. Socijalisticki rezimi pocinju kolapsirati jedan za
slobodan borac protiv slobode drugim. Poluslobodni izbori odrzani su u Poljskoj. Prvi nekomunista na celu vlade u istocnoj Evropi. Trzisne ekonomske reforme se krecu od zapada prema Uralu. U Beogradu Milosevic pise govor za Gazimestan. Necka se da li da prijeti i spominje oruzje. Na kraju ostaje da razmisli ali cini mu se da ‘ni oruzane bitke nisu iskljucene'. Pomogla mu je vijest iz Kine. U centru Pekinga, na Trgu Tiananmen konacno su ugusene visemjesecne demonstracije. Sedam hiljada ranjenih i 241 ubijena osoba. Ovo su sluzbeni podaci kojima mnogi ne vjeruju. Nekoliko hiljada ubijenih je nezvanicna verzija kojoj se moze ali i ne mora vjerovati.
Identitet covjeka u bijeloj kosulji koji mase ispred tenka kineske armije nikada nije postao poznat. Samim time ni njegova sudbina. Jedan od najubjedljivijih imidza ako ne dvadesetog vijeka, ono sigurno 1989. godine. Slike koje mi se pojavljuju prve u sjecanju iz te godine su covjek i tenk u centru Pekinga pocetkom juna, rusenje zida u Berlinu pet mjeseci kasnije i govor Milosevica na Gazimestanu krajem istog mjeseca.
Poredao sam ih po vaznosti koja se da prodiskutovati.
Naime, svim srcem sam na strani hrabrog covjeka u bijeloj kosulji koji pokusava voljom srca a ne razuma da uradi nesto za slobodu, za svoje drugove, za svoj narod, za sebe. Nije uspio. Volio bih da mu saznam ime i sudbinu. Gubitnik je. Mozda je to dodatni razlog zasto mi se dopada. Medjutim da je on pobijedio, da je istinsku slobodu ostarila milijarda ljudi u Kini kao sto je slobodu dozivjelo nekoliko stotina miliona ljudi komunisticke Evrope (ukljucujuci nekadsnji Sovjetski Savez) da li bi Milosevic rekao onu o oruzju na Vidovdan i ugrozio mi zivot kao i vama koji ovo citate.
Siguran sam da je moj zivot dobrim dijelom odredjen upravo dogadjajem na pekinskom trgu Tiananmen cetvrtog juna 1989. godine. Ubijedjen sam da Milosevic ne bi onako zvonko spomenuo oruzane bitke koje nam predstoje da tenkovi nisu izasli na ulice u dalekoj Kini. Vidio covjek da moze da prodje ali je malo precijenio sebe i svoju naciju. Kina je potrebna cijelom svijetu, danasnja ekonomija, citav zivot se zasniva na kineskoj proizvodnji. Sta god se desi u Kini, odrazava se cak i u Kosovu Polju, barem u radnji koja prodaje kinesku robu. To je promjena u posljednje dvije decenije. A cak i tada, prije punih dvadeset godina, neuspjeh covjeka u bijeloj kosulji naveo je Milosevica da otvoreno zaprijeti svima u svojo blizini. Jedno vrijeme je izgledalo kao da je nesupjeh jednog uvjetovao uspjeh drugog (u onoj njegovoj bolesnoj namjeri da tenkovima obezbjedi ostvarenje svojih ideja). Imali su potpuno suprotne stavove i ideale, jedan je neznani pozitivac a drugi znani negativac. A obojica su zrtve danasnjeg svijeta, stanja ljudskog poretka. Da je Kinez osvojio slobodu, Slobodan se ne bi drznuo tako lako da oproba na Balkanu recept protiv slobodoljubivog Kineza. Primjer kineskih tenkova nije sprijecio rusenje zida u Berlinu. Tenk na Tiananmenu i zid u Berlinu znacili su Milosevic na vlasti. Padom zida, bilo je pitanje vremena kada ce i on i rezim propasti. Potrajalo je i uspio je mnoge unesreciti. Ali zamislite da zid u Berlinu nije srusen.
A sada zamislite da znamo ko je bio covjek u bijeloj kosulji. Mozda bismo sada pricali o Milosevicu kao kratkoj, crnoj epizodi u srpskoj istoriji. Nas mali, balkanski kutak svijeta bio bi posve drugaciji ali isvijet bi bio bitno drugaciji bez ovakve danasnje Kine. Nisam sigran da li bi svijet bio bolji. Balkan sigurno bi ali Balkan je skoro beznacajan za planetu. To je razlog zasto spominjem da sam srcem na strani covjeka u bijeloj kosulji ali da mi razum povremeno govori da je mozda ispalo dobro sto mu nikada nisam saznao ime.