Bukvalno. Gledali smo malo kroz prozor pa smo se bezbedno udaljili. Nikad se ne zna. Pa ja kao nešto i da napišem. U ovakvim trenucima čovek baš nema šta pametnije da radi. Kraj je radnog vremena, a kući ne mogu pošto nešto ne volim da plivam u hladnoj vodi. Oblaci su se približavali takvom brzinom i tako mračnog izgleda da sam očekivala još samo Nazgulov vrisak u pozadini i lepet ogromnih krila, pa da slika bude potpuna. Sad seva, biće da nas svemirci (ta reč se baš izgubila iz upotrebe?) slikaju za arhivu. Jedino što me raduje jeste to da znam da je Srećica kod kuće na suvom i sigurnom sa tatom.
Upravo smo procenili da se kiša dovoljno "proredila" da možemo da krenemo. Odoh!