Tumačinja su različita, ali pustinja Mohave se prostire uglavnom na teritoriji istočne Kalifornije, južne Nevade i severne Arizone. Često je zovu High Desert iako od toponima uključuje Dolinu smrti, najnižu i najvreliju tačku u SAD, pa i visoke planinske vrhove Sierra Nevade. Uključujući mesta kao što su Veliki kanjon Kolorada ili Las Vegas dolinu, metropolis u srcu pustinje.
Namestio sam sebi da od svih ljudi u firmi danas baš ja odem u Paramp na inspekciju. Znao sam šta da očekujem, bio sam na ovom projektu već jednom. Radi se o izgradnji skloništa za pse lutalice koje sam negde ranije pominjao. Danas sam saznao da se u sklopu skloništa gradi i smeštaj za beskućnike koji će u zamenu za smeštaj i hranu voditi računa o psima. Sve je finansirano privatnim novcem izvesnog dobrotvora. Interesantan i plemenit poduhvat. Da ja imam viška novca, ne znam da li bih ga donirao baš u ove svrhe, ali ko zna na koji je način ova osoba donirala novac pre nego što se upustila u ovaj projekat.
Paramp je gradić u ruralnoj Nevadi na oko sat vremena ugodne vožnje, zapadno-jugozapadno od Las Vegasa. Put ide čudesnim krajolicima, iz doline, preko planinskog prevoja (1800 metara nadmorske visine, koji je zimi često zavejan) pa opet u dolinu kojom dominira ‘šuma’ Joshua Trees (na slici) koja me asocira na hordu skamenjenih osvajača u pokušaju, sa neke druge planete. Muzika na radiju je standardno dobra.
Krajolik je samo jedan od razloga što sam se odlučio za put. Drugi je Al, the Man with a Feather Touch (ne znam mu prezime), zidar i preduzimač, jedan od izvođača radova na projektu. U Paramp se doselio pre desetak godina u nameri da se skloni od vreve velegrada. Čovek od integriteta koji je oko sebe okupio ekipu polu-amatera, koja ne deluje uvek savršeno sinhronizovano, ali se ne libe da pitaju i poslušaju savet kada ne rade sve onako kako bi trebalo. Ne nose šlemove na glavi, ne nose zaštitne naočare, nose šorceve umesto pantalona, sve su to stvari koje su na gradilištu u velikom gradu nezamislive. Ali su spremni u trenutku da u svoju porodicu iz malog gradića u kome se svi poznaju prime čoveka sa šlemom na glavi.
Al svoj posao radi sa ponosom, i kao rezultat je ispalo da je posao urađen mnogo bolje nego u slučaju da su ga radili mnogo veći profesionalci koje sam imao prilike da vidim. Ne radi se o tome da neko ko se četrdeset godina bavi svojim poslom ne zna šta radi. Samo ga je vreme malo pregazilo, kako sam kaže, i ne zna baš za svaki najnoviji detalj u građevinskom kodu, koji se neprestano menja.
I tako, danas sam stegao ruku nekim dobrim ljudima. I osećao se kao da sam njihov. Trebao mi je ovaj ovakav petak. Easy going, laid back, walk in the park. Nije svaki takav.