... O šumi - ulazak

MightyNora RSS / 07.06.2009. u 23:58

Hodao sam uz Mariju već neko vreme ivicom šume. Sumrak je počeo da obuva svoje cipele i da nam prilazi polako. Preko horizonta, dan je zevao i pripremao se na počinak.

Na toj granici, gde se priroda menja, nije bilo tragova ulaska u šumu. Putevi su se izlizali i i tamo gde su nekada staze kročile u šumu i šipražije, sloj snažne, niske trave i šumskog rastinja je nadvladao. Kao da je šuma bila netaknuta.

Iz drveća se nije čula graja ptica. Nije bilo znakova da unutra ima ičega. Sablasna, gotovo mrtva, tišina je ispunjavala prostor granice. Tek ponegde se čulo trenje vetra o lišće. Onako, tek spolja. Izgledalo je kao da se i on premišljao da uđe unutra. Mazio je šumu, praveći se kao da nije tu. Drveće na samoj granici je stajalo gordo i izgledalo gorostasno. Kao da su se sama stabla dogovorila da ona najsnažnija i najmoćnija stoje na ivici. Kao čuvari. Priroda ume da bude isto toliko surova koliko i lepa - mislio sam se.

Odjednom svatih da hodamo već neko vreme bez i jedne reči progovorene. Išla je korak, dva ispred mene. Nije se okrenula od kada smo pošli. Ličilo mi je da treba nešto da uradim, iako mi je rekla da je pratim. Sada, kada se malo bolje razmislim, nije mi ni rekla da treba da je pratim. Samo smo pošli. Iako se kraj šume nije nazirao, takođe se nije nazirao ni naš cilj. Rešio sam da prekinem tišinu.

- Izvini, jel' mogu da pitam nešto? - izgovorih, mršteći svoje obrve. Ličilo mi je da mogu da vidim zvuk kako dolazi do nje. Prekid tišine nije uticao na okolinu, ali je napravio dubok urez. Ako su rekli da reči mogu da seku više nego mačevi, mogao bih da kažem da sam to tada osetio na svojoj koži. Sopstvene reči me posekoše nazad.

Stala je i okrenula se. Nije izgledala iznenađeno, niti zbunjeno. Nije izgledala - bi možda bilo najbolje objašnjenje. Bila je mirna kako samo voda na jezeru može da bude. Ispod je moglo da ključa, ali na površini nije bilo mehura. Odavala je, uz sve to, najčudniji izraz sveprisutnosti. Bila je tu. Ne, tek onako, tu, kako bi svako od nas bio. Bila je TU. Za mene. A nije bila ja. Oči su me najviše zbunile. Gledala me je, a kao da je gledala kroz mene.

- Već si postavio pitanje, kao što možeš da primetiš, tako da ne moraš da se izvinjavaš - reče. - A i rekla sam ti da ću biti uz tebe na ovom putešestviju sve vreme. Opusti se, i pitaj. - ove poslednje reči me dočekaše uz blagi osmeh. Osetila je da mi treba podrška. Mada sam i dalje bio zaustavljen u razmišljanju, nešto se u meni uzvrpolji i krete da izlazi napolje. Reč po reč, rečenica koje nisam bio svestan, je izletela naposletku. Tek kada sam je izgovorio, sam je i posato svestan.

- Gde smo mi to krenuli, ustvari, gde je ulaz u šumu?

Sada me je prvo dočekao osmeh. Nisam shvatio da li je to opet trebao da bude osmeh podrške ili osmeh nekoga ko zna više od mene. A njen odgovor mi tek nije dao rešenje.

- Kao prvo, to su dva pitanja, i poprilično su različita. Jedno je o ulazu u šumu, a drugo je gde u šumi treba da stignemo. I, kao i uvek, ja nemam odgovor ni na jedno od ova dva pitanja. Ali, ako ni ti to ne znaš, dugo ćemo onda da hodamo ivicom. Jer ivica šume nema kraj. Ide u krug. Moje pitanje, koje može da ti bude odogovor, je da li želiš da ideš u krug celog života?

- Ne. - odgovorio sam paleći fitilj svog topa. Nisam odgovorio kao iz topa. Odgovorio sam iz topa. Đule te reči se negde na pola puta do nje rasprslo u latice cveća i nestalo u tišini.
- I to je početak. - klimnuvši glavom dala mi je znak odobravanja. - Da li onda znaš gde bi da stigneš?

Opet sam osetio onaj uvrnuti osećaj u stomaku. Kao da se kontinuum prostor-vreme savija negde ispod mog pupka i čini da mi se u glavi vrti blaženo. To nije bio neprijatan osećaj. Ali definitivno sam morao da rasčistim nešto.

- Čekaj, ja sam došao dovde sasvim slučajno. Nisam tražio ovo mesto. Našao sam se ovde. Nekako sam znao da treba da budem baš tu. Ali ne znam zašto. Mislio sam da ćeš to ti da mi kažeš. - dok sam pričao sve to, osećao sam kako mi se u stomaku uvrnutost odmotava. Kao da pravi mesto za nešto drugo.

- Slučajno? - reče Marija kroz osmeh očiju. Trepavice su se razmakle i napravile da joj oči izgledaju još veće i toplije. Malo se povila prema meni dok je to izgovarala. - Ja bih rekla da ništa nije slučajno. Naročito kada stojiš ispred ove moje šume koju baš nije tako lako naći. Znaš, mnogi su su je tražili. Mnogi su prošli pored nje i nisu je videli. Ona se ukazuje samo nekima. Tako da ne bih rekla da si baš slučajno ovde. No, ako ti je tako lakše, neka bude da si na nju nabasao.

Spustila je glavu na trenutak. Ili je spustila samo pogled. Nisam mogao da napravim razliku. Izgledalo je kao da razmišlja samo na sekund. Onda je podigla glavu/pogled i posmatrala me je još koji trenutak. Ustvari gledala kroz mene. Nije to bio jedan od onih pogleda kada vas neko skine i kada se osetite goli. Gledala je negde dalje od mene. Kao da je gledala u moju budućnost i prošlost u isto vreme. Čekao sam jer, iskreno, nisam znao šta da kažem.

- U redu. - reče i prekide tišinu. - Ja sam ovde da te ispratim na tvom putovanju. Kao što sam ti i rekla, biću uz tebe sve vreme. Šuma te je izabrala da prođeš kroz nju. I pošto treba da sam ti od pomoći, trudiću se da ti pomognem što više mogu. Ali zapamti, ovo je tvoje putovanje kroz šumu. Tvoje iskustvo i tvoj cilj. Ne i moje. Ja ovde živim i znam svaki deo ove šume. A ti treba da znaš šta želiš da nađeš. I u redu je ako to sada ne znaš. Saznaćeš dok prolazimo kroz nju. A putovanje će trajati koliko god bude potrebno da to nađeš. Da li je to u redu sa tobom?

Toplina kojom je izgovarala reči je bila omamljujuća. Uvrnutost se odmotala u mom stomaku i sada sam bio samo opušten.

- Da. - opet je top opalio.

- U redu. Pre nego što uđeš treba da znaš jednu stvar. Jednom kada uđeš nećeš izaći pre nego što ne nađeš to što tražiš. A koliko će to trajati niko ne zna.

Nije me poremetila ta činjenica. Nasmejao sam se i ovoga puta sam ja bez reči samo klimnuo glavom potvrdno.

- Divno. - reče sa više entuzijazma. - Izvoli, nađi svoj ulaz.

- A gde bi trebalo da tražim? - pitao sam. - Nigde nema nijedne staze.

Nasmejala se glasno. Smeh se odbijao od svega unaokolo.

- Alisa, nije ti ovo zemlja čuda. Ovo je šuma. Ako već ne znaš gde treba da stigneš, onda nije ni bitno kojim putem ćeš da kreneš, jel tako beše? I u naše vreme je bilo bajki, seti se toga. Čak mnogo više nego u vaše vreme. A bajke su nastajale iz realnosti. - oči joj zaigraše na gore. - Ustvari, možda je bolje da te pitam ovako. Da li si ikada bio u ovoj šumi?

- Ne.

- Onda ćeš morati sam svoju stazu da nađeš. Niko pre tebe nije tražio istu stvar koju i ti tražiš. Tako da nijedna od svih tih staza te neće odvesti tamo gde treba da stigneš. Možda je bolje da se pitaš zašto si me baš sada, ovde, ovoga trenutka zaustavio pitanjem.

Slika mi je zaigrala pred očima. Šuma mi se privukla, Marija postala malo veća. Boje su postale jasnije, vetar me je opalio po licu u jednom kratkom naletu. Okrenuo sam glavu, ni sam ne znajući zašto. Počeo sam pogledom da tražim po zemlji nešto.

Odjednom sam uočio ogoljeni deo zemlje tačno između dva stabla. Bio je veličine jednog stopala okolo koga je trava regularno rasla. Učinilo mi se kao početak. Staze.

Prođoh Mariju koja me je pratila pogledom, osmehujući se. Stao sam na taj trag, jedini koji sam do sada video. U trenutku kada sam kročio na njega čuo sam šumu. Sve u njoj. I mahovinu, i ptice, i insekte, i zveri, i potoke, i proplanke, i plodove. Sve. Trgnuh se na trenutak. Nisam dozvio da me vidi da sam se uzbudio. Ali sam znao da je videla. Kročih napred.

- I šuma ga je pozvala unutra. - reče Marija i pođe zamnom.

Više nije hodala ispred mene. Korak po korak, hodali smo sve dublje jedan uz drugog. I dalje se samo osmehivala. A ja sam isčekivao.

forest-1.jpg



Komentari (17)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

loader loader 00:34 08.06.2009

Šuma je opojna, zar ne?

Svako stablo je putokaz.
A puta nigde.

Ipak, nakon svakog koraka, nekuda se stiže.
MightyNora MightyNora 15:43 08.06.2009

Re: Šuma je opojna, zar ne?

O da, narocito ako si bio u njoj. Lako se izgubiti ako ne znas da citas znake.

=)
loader loader 02:22 09.06.2009

Re: Šuma je opojna, zar ne?

Meni je šuma kao pra-plazma : napumpana mirisom života, sočnim zelenilom, umerenim svetlom koje prodire odozgo kroz krošnje... Ne postoji opcija da se izgubim. Samo stapanje. Prepoznavanje krvotoka života :) Ne zezam se.
trener92 trener92 00:46 08.06.2009

čekao sam ...

a tek sada vidm, da treba tek da iščekujem ...pa se opet treba vratiti na početak ...ali valjda tako treba....

MightyNora MightyNora 15:54 08.06.2009

Re: čekao sam ...

Ja sumu ne mogu da ubrzam. Mogu samo da je pitam da li postoji kraci put.

Zamalo pa si našao bas njenu sliku. Na dobrom si tragu.

Pozz
Kazezoze Kazezoze 16:20 08.06.2009

Re: čekao sam ...

MightyNora
Ja sumu ne mogu da ubrzam. Mogu samo da je pitam da li postoji kraci put.

Zamalo pa si našao bas njenu sliku. Na dobrom si tragu.

Pozz

nisam siguran da je pametno trazhiti kraci put, mnogo stvari se tako propushta, a ne verujem ni da postoji...
u svakom sluchaju shuma postaje sve interesantnija.
pozz mighty
MightyNora MightyNora 19:22 08.06.2009

Re: čekao sam ...

Kazezoze
MightyNora
Ja sumu ne mogu da ubrzam. Mogu samo da je pitam da li postoji kraci put.

Zamalo pa si našao bas njenu sliku. Na dobrom si tragu.

Pozz

nisam siguran da je pametno trazhiti kraci put, mnogo stvari se tako propushta, a ne verujem ni da postoji...
u svakom sluchaju shuma postaje sve interesantnija.
pozz mighty


Hehe hvala Kaze, trudicemo se pa cemo da vidimo da li stvarno postoje kraci putevi ili ne :)

Pozz M
angie01 angie01 19:15 08.06.2009

majti-forju!

MightyNora MightyNora 19:23 08.06.2009

Re: majti-forju!

Hmmmmm, niceeeee, always loved unicorns :)

Aren't they magic?

=)
angie01 angie01 19:51 08.06.2009

Re: majti-forju!

Aren't they magic?


igzektli!
angie01 angie01 19:17 08.06.2009

end, anadauan!

jasnaz jasnaz 09:42 09.06.2009

====


ako slušam nju: stići ću
ako slušam sebe: stići ću

MightyNora MightyNora 23:29 09.06.2009

Re: ====

jasnaz

ako slušam nju: stići ću
ako slušam sebe: stići ću



Povremeno je bitno i ne znati gde ides da bi stigao gde mozes :)

idrah.rimidalv idrah.rimidalv 09:55 09.06.2009

jednom sam se izgubio u šumi

imam osećaj da me uvek neko posmatra
i dalje hodam u krug
idrah.rimidalv idrah.rimidalv 10:14 09.06.2009

svakako sjajan text

možda ove kratke priče izrode neku knjigu sabranih textova
MightyNora MightyNora 23:23 09.06.2009

Re: svakako sjajan text

De si Tvrdi :)

Pa mozda, mozda u jednom trenutku dozvolim sebi da napisem i nesto vece od ovoga. A mozda i zbir malog bude dovoljan za to :)

Pozz ka severu
idrah.rimidalv idrah.rimidalv 07:37 11.06.2009

Re: svakako sjajan text

svrati na sever
uvek si dobrodošao

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana