MAHNO, Nestor

fender_bender RSS / 16.06.2009. u 01:11

Mladi Mahno
Mladi Mahno
Nestor Mahno je bio peto i poslednje dete u porodici kmeta Ivana Rodionovica Mihnjenka koji je posle takozvanih reformi i ukidanja kreposnog prava sluzio kod spahije Sabeljskog kao konjusar. Njegovo prezime, nastalo od korena Mihail, u vremena rusifikacije Ukrajine, nepismenog, polupismenog ili prosto nezainteresovanog cinovnistva pisano je ponekad kao Mihnenko, Mahnenko pa ponekad i kao Mahno. Najmladji sin se rodio 27. oktobra 1888. godine, iste godine kada sa porodica preselila u, kasnije cuveno, Guljaj Polje. Ni godinu posle rodjenja deteta, otac umire i deca, medju njima i najmladji – Nestor susrecu se sa bedom. Udovica Mihnjenko, inace Ruskinja (sto objasnjava Mahnovo dobro poznavanje jezika) ostaje ipak u Guljaj Polju, tipicnom ukrajinskom mestu za ono vreme, a buduci anarhisticki vodja polazi u skolu. Radi i kao seoski pastir. 
Braca, Karp i Jemeljan
Braca, Karp i Jemeljan

Na prelomu 19. i 20. veka, svet i carevina su u previranju: nove ideje, nove dimenzije, covecanstvo ubrzava – od teorije relativnosti do aviona, socijalisticki pokret ide pod ruku sa kataklizmama u nacinu razmisljanja generacija, covecanstvo pocinje da govori jezikom neizvesne sutrasnjice, a jaz izmedju generacija nije vise samo to – to je jaz koji ce generacije da uvede, sa svim svojim protivurecnostima u neslucene i neispitane prostore novog – od strukture atoma do blata na bojistima Svetskog rata i milonima mrtvih. 

Odjeci, bledi ali utoliko vise pojacani svescu da nesto mora da se menja, i to ako je odmah, dopiru i do zabiti ukrajinskog sela. Mladi Mahno postaje fabricki radnik, ali 1903. godine stupa i u anarhisticku organizaciju Союз бедних хлеборобов: imperija je povukla nogu – kao prva sila belog coveka gubi rat protiv druge rase, oznacavajuci tako stupanje na scenu nekih novih sila – interesi ostaju isti, a novopeceni anarhista biva hapsen pa oslobodjen zbog nedostatka dokaza zbog ucesca u takozvanim eksproprijacijama (ili pljacki u interesu i za potrebe pokreta) i skrivanju oruzja. Ovog puta u zatvoru ostaje cetiri meseca. Sledeci put, samo godinu dana kasnije, zbog dokazanog ucesca u ubistvu policijskog pristava, biva osudjen na smrt, kazna zamenjena dozivotnom robijom i pocinju da teku robijaski dani anarhiste. Teku sve do 1911. godine, kada je zatvorenik premesten u cuvenu Butirku, moskovski zatvor, cija ce zlatna vremena tek doci, da bi u njemu proveo narednih sest godina. Imperija je konacno pukla po svim savovima i februarska revolucija, 1917. godine, oslobadja Mahna daljeg izdrzavanja kazne. Vraca se u svoje rodno Guljaj Polje, biva izabran za predsednika seljackog sovjeta, zeni se, sve to u dva meseca, od marta do maja, zatim ga biraju i za predsednika ’pravog’ sovjeta i u septembru iste godine potpisuje ruski dokument nad dokumentima: dekret o podeli spahijske zemlje seljacima. 
Prvi svetski rat jos traje: iako na kraju snaga, Nemacko carstvo ne moze da ne iskoristi priliku koja mu se ukazala na istoku: Nemci okupiraju Ukrajinu u martu 1918. godine, a u aprilu Mahno osniva i predvodi partizanski odred u borbi protiv nemackih okupatora. Predah koji je Lenjinova vlada Brest Litovskim mirom dobila Mahno koristi za ucesce u promociji anarhistickog pokreta na raznim konferencijama – i putovanjem po revolucijom zahvacenoj Rusiji resava da se bolje upozna sa dogadjanjima. Vrtlog revolucije ga dovodi, preko Caricina, kasnijeg Staljingrada, Saratova i Astrahana u Moskvu u kojoj se konacno srece sa Kropotkinom, diskutuje sa Lenjinom i Sverdlovom.... U julu se vraca u svoje Guljaj Polje snabdeven putnim ispravama izdatim sa najviseg mesta – iz same kolevke svetske revolucije. Ponovo osniva odnosno pristupa partizanima i vec u septembru vodi borbe sa nemackim i austrijskim okupatorima i mnogobrojnim domacim, ukrajinskim nacionalistickim pokretima koji, pogresno kao i obicno, u oslanjanju na podrsku okupatora vide priliku za ostvarenje svojih snova o hetmanskoj Ukrajini. 
Prvog oktobra, noc uoci borbe u selu Dibrivka, Mahno stice titulu – nadimak батъка, otprilike ukrajinski ekvivalent ruskom bacuska i taj nadimak postaje nerazdvojni deo njegovog imena i imidza – kako za prijatelje tako i za neprijatelje. 

Selo i anarhizam...
Selo i anarhizam...
U novembru sa svojim odredom zauzima Guljaj Polje i proglasava ga za svoju prestonicu. Zajedno sa boljsevicima zauzima i gubernijski grad Jekaterinoslav (Dnjepopetrovsk), postaje clan najvisih organa vlasti (boljsevici je jos uvek dele), ali se posle poraza od petljurovaca ponovo vraca u Guljaj Polje: na pomolu je nova opasnost – armije belih nastupaju ne bi li ugusile sve i ponovo uspostavile carstvo ili barem njegov privid – i Mahno sa svojima postaje deo zajednickog fronta koji treba da im se suprotstavi. Zalog je sudbina same revolucije. Mahno postaje komandant 3. brigade 1. Zadnjeprovske divizije crvenih, kojom komanduje cuveni Pavel Dibenko.
Saveznici
Saveznici
Stize i da se ponovo ozeni (prvi, vec pomenuti brak trajao je godinu dana), ovog puta sa Galinom Kuzmenko. Nizu se borbe, Mahno sa svojim anarhistima ucestvuje u zauzimanju Berdjanska i Mariupolja: orden Crvene zastave, koji se nije olako delio, dodeljen Mahnu nosi broj 4.
Susrece se sa nekima od glavnih: komandant Ukrajinskog fronta, jos jedan iz plejade jakobinaca – Antovov Ovsejenko – licno posecuje Guljaj Polje i konferise sa Mahnom ciji uticaj vise niko ne moze da prenebregne, a jos manje sme da potceni. U Guljaj Polje stizu i Vorosilov i Kamenjev. Sutradan posle posete u Guljaj Polju strada crveni komesar Grogorjev: prvi raskid Mahna sa boljsevicima. Pocinje novinska haranga protiv Mahna, a van zakona je stavljen aktom koji potpisuje licno Trocki. Mahno uredno, telegramom, podnosi ostavku na zvanje komandanta brigade u Crvenoj armiji, sa svojim odredom prelazi Dnjepar i stupa u borbu sa – belima. Za vreme pregovora sa predstavnicima belih – ni carski oficiri nisu gadljivi na saradnju sa anarhistom koji uporiste ima u ukrajinskom seljastvu – seljastvu nad seljastvima kako neki kazu, Mahno i njegov pomocnik ubijaju atamana Grigorjeva, nastavljaju borbu sa belima, i – na njihovu stranu prelazi cela jedna crvena divizija – 58. divizija Crvene armije.
Na vrhuncu karijere
Na vrhuncu karijere
Mahno osniva sopstvenu ustanicku armiju, a samo mesec dana kasnije na njega krece licno cuveni Denjikin. Kod Umana je Mahno opkoljen, razbija obruc, Denjikin dobija batine – beli ipak imaju posla sa ljudima koji su godine proveli na frontovima Prvog svetskog rata, i sto je jos vaznije, od oficira (ta rec tih godina znaci nesto mnogo vise nego vojnicko zvanje) brane san generacija: sopstveni novosteceni komad zemlje i nadu da ce moci sami da ga obradjuju. Vodi borbe sa snagama Denjikina oko Aleksandrovska (danas Zaporozja), oko Jekaterinoslava koji nekoliko puta prelazi iz vlasti jednih u vlast drugih.... 
Prvog januara 1920. se Mahnove snage susrecu i bratime sa Crvenom armijom. Da bi vec 9. januara Mahno bio ponovo stavljen van zakona, njegove snage razoruzane, a on se sa svojim stabom povukao ponovo, kuda nego u svoje Guljaj Polje. 
Izgleda da je anarhisti – seljaku svega dosta: u februaru, na mitingu u selu Svjatoduhovka poziva na bespostednu borbu protiv – boljsevika. U prolece preduzima uspesne konjicke pohode – rejdove – u Ekaterinoslavsku, Poltavsku pa cak i Harkovsku guberniju i svuda ukida boljsevicke organe vlasti. U avgustu zadobija rane junacke: ranjen je u nogu i mesec dana se leci u bolnici u Starobjelsku.
Revolucija ima svoje puteve, zaokrete: vec u oktobru Mahno je ponovo sa boljsevicima. Ovog puta neprijatelj je Vrangel i njegova Ruska armija. Pregovara sa boljsevicima o integraciji anarhistickih metoda organizacije vlasti uspostavljene na veoma velikoj tertoriji, ali, pre svega, svim snagama ucestvuje u unistavanju Vrangela i njegove armije. 
U jednoj od medijski najeksploatisanijih epizoda Gradjanskog rata – zauzimanju Krima, prelazu preko Perekopa i forsiranju Sivasa, odnosno konacnom unistenju Vrangela – Mahno sa svojima zauzima istaknuto mesto. 
Ovog puta boljsevici odlucuju da konacno stave tacku: Krimska epizoda je zavrsena 8. novembra, a 14. novembra CK KP(b) donosi odluku o konacnoj likvidaciji Mahnoovog pokreta. 26. novembra boljsevici iznenada napadaju samo Guljaj Polje. Istovremeno hapse delegaciju Mahnovih pregovaraca u Harkovu. Rasturaju njegov Krimski korpus, 14. decembra opkoljavaju glavninu Mahna kod Andrejevke: Mahno se izvlaci iz obruca, a treceg januara 1921. godine od mahnovaca strada jedna od crvenih legendi Gradjanskog rata: komandant 14. konjicke divizije Aleksandar Parhomenko. Mahno se razmahao: njegovi pohodi dostizu i udaljene gubernije kao sto je Kurska i Belgorodska, a 10. februara senzacija: elita Crvene armije, cuvena 1. Konjicka armija, odnosno jedna njena brigada pod komandom cuvenog Maslakova prelazi cela i organizovano na Mahnovu stranu: da li su seljaci osetili senku kolhoza koja se nadvija, da li partizanstina, Azija i Skiti jos uvek zive u srcima tih boraca beskrajnih prostranstava istovremeno pakla i mozda najplodnijeg i najbogatijeg poljoprivrednog podrucja sveta, ko to moze znati.
Sa saradnicima
Sa saradnicima
 
Sta god bilo, boljsevici su neprijatelj koji ne zna za milost i sa kojim nema sale: Mahno je ponovo ranjen, krije se, pokret se osipa, i posle borbe u kojoj mu je glavnina snaga razbijena, kod sela Isajevka, pada odluka o proboju u Rumuniju. Svega 77 ljudi odlazi u progonstvo: za razliku od krimskih oficira, ne na brodovima saveznika koji to nikada nisu bili, nego samostalno, kao borbena jedinica.
U aprilu 1922. godine Mahno je sa zenom u Poljskoj, tada vec drzavi za sebe, oboje su internirani i u zatvoru se radja kcer Elena Mihnjenko. U novembru ga Poljaci oslobadjaju iz zatvora i interniraju u Torunj. Istorija pokreta Mahnoa od Pjotra Arsinova koja izlazi 1923, godine u Berlinu je jedno od najznacajnijih svedocanstava o Mahnu, utoliko vrednije sto je nastalo uz ucesce glavnog aktera.
1924. godine Poljaci ga premestaju u Gdanjsk, gde se razboleo, ali bezi iz bolnice, ilegalno sa jos dvojicom nemackih anarhista prelazi u Nemacku i 1925. godine porodica stize u Pariz, stopama stotina hiljada emigranata iz Rusije.
Pariz, 1925
Pariz, 1925
1927. godine izlazi prva knjiga memoara samog Mahna Istorija velike ruske revolucije u Ukrajini, zavrsava jos dve knjige memoara koje ce izaci tek posle njegove smrti i anarhista – seljak umire u Parizu 1934. godine. Sahranjen je na Per Lasezu. Gde bi inace.

 

 

 

 

 

 

HAYKA O ТАЧАНКИ
Послали су ми из штаба кочијаша, или, како се то код нас каже, возара. Презиме му је Гришчук. Има тридесет девет година. Историја његовог живота је ужасна.
Пет година је Гришчук провео у немачком заробљеништву, пре неколико месеци је побегао, прошао кроз Литву, северозападну Русију, стигао у Волињ и у Бељеву био ухваћен од најбезазленије мобилизационе комисије на свету и послан у војну службу. До кременецког среза, одакле је Гришчук родом, остало му је педесет врста. Y кременецком срезу има жену и децу. Није био код куће пет година и два месеца. Мобилизациона комисија доделила ми га је као возара, и ја сам престао да будем парија међу козацима.
Ја сам власник тачанке и њеног кочијаша. Тачанка! Та реч је постала основа троугла на којој је изграђен наш обичај: клати — тачанка - коњ
Поповске, најобичније кочије које дејствују из заседе, стицајем околности грађанског рата ушле су у употребу, постале грозно и покретно борбено средство, створиле нову стратегију и нову тактику, изобличиле уобичајено лице рата, родиле хероје и геније тачанке. Такав је Махно, кога смо ми сатрли, који је од тачанке створио осовину своје тајанствене и лукаве стратегије. Такав је Махно, који је укинуо пешадију, артиљерију, па чак и коњицу и уместо тих неспретних грдосија пришрафио уз кочије триста митраљеза. Такав је Махно, многолик као природа. Кола сена, постројена у борбени поредак, овлађују градовима. Свадбена поворка, прилазећи обласном извршном комитету, не губећи у времену, отвара концентричну ватру, и смежурани поп, са развијеном црном заставом анархије, захтева од власти предају буржуја, предају пролетера, вина и музике.
Армија тачанки поседује нечувену способност за маневрисање.
Буђони је то показао исто тако добро као и Махно. Поклати ту војску је тешко, похватати је бесмислено. Митраљез, закопан под стогом сена, тачанка, смештена у сељачкој вршионици
престају да буду борбене јединице. Те сачуване тезе, претпоставке, али не и опипљиве компоненте, дају као резултанту изградњу недавног украјинског села — свирепог, бунтовничког и кори-стољубивог. Такву војску, са на све стране разбацаном опремом, Махно за један час доводи у борбено стање; још мање времена је потребно да се она демобилише.
Код нас, у регуларној коњици Буђоног, тачанка нема тако изузетни значај. Ипак, сва наша митраљеска одељења возе се само кочијама. Козачка фантазија разликује два типа тачанки: које нападају у колонама и из заседе. А то и није фантазија, већ подела, која заиста постоји.
На кочијама које дејствују из заседе, на тим расклиматаним, без љубави и проналазачког духа направљеним колима, труцкало се по кубанским пшеничним степама црвеноносо убого чиновништво, неиспавана гомила људи, који су хитали на обдукције и истраге, а тачанке које нападају у колонама добили смо из самарских и уралских приволшких области, из богатих немачких коло-нија. Широки храстови наслони ових тачанки украшени су раскошним украсима — сочним венцима ружичастог немачког цвећа. Масивно дно кола оковано је гвожђем. Каросерија је поставље¬на на чврсте федере. Y тим федерима осећам жар многих поколења, и ти федери сада балансирају на изрованом волињском друму.
Осећам усхићење првог поседовања. Упрежемо сваког дана после ручка. Гришчук изводи коње из коњушнице. Они се поправљају из дана у дан. Са гордом радошћу већ налазим мутан сјај на њиховим отимареним сапима. Бришемо коњима отекле ноге, стрижемо гриве, набацујемо на леђа козачки самар, — замршену сасушену мрежу од танких каишева — и изјахујемо из дворишта касом. Гришчук седи на боку; моје је седиште застрто шареним конопљаним сукном и сеном које одаје мирис парфема и мира. Високи точкови шкрипе по зрнастом и белом песку. Квадратна поља процвалих булки украшавају земљу, порушене цркве светлуцају на брежуљцима. Високо изнад пута, у удубљењу које је разбила граната, стоји мрка статуа свете Урсуле, обнажених округлих руку. И уска стародревна слова повезују неравномерни ланац на поцрнелом злату фасаде ... ,, У славу Исуса и његове божанске мајке…’’
Беживотне јеврејске варошице слепиле се уз подножја панских спахилука. На оградама од цигаља шепури се мудри паун, бестрасна авет у плаветном пространству. Заклоњена раштрканим колибама. привила се уз убогу земљу синагога, слепа, шкрбава, округла као хасидски шешир. Јевреји узаних рамена тужно се скитају на раскршћима. И у сећању искрсава лик јужних Јевреја, веселих, дебељушкастих, који испуштају гасове као јевтино вино. He може се поредити с њима горка охолост тих дугачких и кошчатих леђа, тих жутих и трагичних брада. Y страсним цртама лица, које је мучан живот урезао, нема сала и топлог стру¬јања крви. Покрети галицијског и волињског Јеврејина нису уздржани, напрасити су, увредљивих манира, али снага њихове туге пуна је суморне величине, и тајни презир према пану је безграничан. Посматрајући их, схватио сам бурну историју тога краја, приче о талмудистима који држе под закуп кафане, о рабинима који се баве зеленаштвом, о девојкама које су силовали пољски војници и због којих су се тукли пољски магнати.

Isak Babelj, Crvena konjica, prevod M. Jovanovic 

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana