Ako niste čitali, reagovali su i NUNS i UNS.
Ako niste čuli, reagovali su i Aleksandar (Tijanić) i Veran (Matić).
Svi smo se složili, protestovali i ukazivali, ali mislim da će novinarka i njen sin imati malo koristi od svega, čak i ako budu tužili „Kurir". Eventualni postupak bi trajao godinu ili dve, sud bi dosudio npr. 200.000 dinara (cifra bombastično zvuči, ali je to sitnica za pomenutu novinu), a takva presuda ne bi nimalo pomogla momku koji se pored etikete „sin Olje Bećković" od danas mora živeti i sa etiketom „narkodiler".
Upravo u etiketama je problem. Pomenuti mladić je imao (ne)sreću da mu je mama malo poznatija od drugih građanki Srbije. Ne sećam se da se iko (preterano) bunio kada mnogo gore tekstove ova novina i njene sestra „Pravda i brat „Press" objavljuju za mnoge druge građane Srbije. I za one koji su poznatiji i za one koji (nažalost ?) nisu. Takvih tekstova ima na bukvalno svakoj strani ovih javnih glasila (!).
Ako krenemo od prvih strana, mete su uglavnom političari i neomiljene javne ličnosti nad kojima je linč u novinama postao kao rekreacija na Košutnjaku ili vožnja bickila. Kad se nema ništa drugo, onda se napiše da Dinkić zaslužuje smrt, objavi gde Čeda živi i slikaju mu se deca, Nataši, Sonji i Biljani se pripiše neka nova izdaja uz reči „Šiptar", „Ustaša", „Ciganin" „Izdajnik" i sl. Sem onih koji su sami tužili neke od ovih novina (uglavnom zbog klevete) ništa specijalno se nije desilo. Međutim, upravo zbog ćutanja javnosti u milionima slučajeva pre „Oljinog sina", „narod" se polako ali sigurno navlačio na takve novine. Em je kratko štivo, em „narodni naslovi", em niko ne demantuje, pa mora da ima neke istine u svemu tome. Naravno da sada svi veruju da Oljin sin JESTE narkodiler, da Nataša JESTE izdajnik, a da Čeda JESTE narkoman, Dinkić lopov, a Čanak separatista, da je Srebrenica izmišljena, a da su leševi u Batajnici ustvari neki Kurdi. Nemojte mi reći da ne bi ste makar malo poverovali da sam „švedski špijun" kada bi „Kurir" i ekipa to objavili nekoliko puta.
Na srednjim stranama su uglavnom priče iz ekonomije i hronika. U tekstovima koji se tiču ekonomije su naravno „lopovi", „velike pljačke" i „skandali" koji se po pravilu temelje na „dobro obaveštenom izvoru" i izjavi eksperata koji će naravno podržati tezu o „pljački veka". Najgore stanje je u hronici, gde se tekstovima lišenim elementarne pristojnosti i etike, uništavaju životi i privatnost žrtava, svedoka, dece, roditelja, osoba sa posebnim potrebama, ali i počinilaca i njihovih porodica. Pretpostavka nevinosti je uglavnom rezervisana za ljude poput Legije, dok „običnim počiniocima" sleduju epiteti „narkodiler", „poremećeni bolesnik", „kriminalac" „ubica" i pre nego što postupak uopšte počne. Ako se kojim slučajem desi da žrtva ili počinilac imaju neku „sočnu" ličnu osobinu (seksualna orijentacija, etnička pripadnost, hendikep), iz tekstova tihi glas čitaocima saopštava „eto, zato ONI ne treba da budu ravnopravni sa NAMA". By the way, nemojte mi reći da reč „peder" u kontekstu i na način na koji je koristi „Kurir" i ekipa nije uvredljiva. Itekako jeste.
Pored hronike, na srednjim stranama su i tzv. ZVEZDE koje se već apsolutno ubeđene da ne postoji loš marketing i koje i najodvratnije tekstove koriste da nam 20 minuta u „relevantnim emisijama" objašnjavaju da su šokirane „kako je neko mogao da izmisli takvu priču". Jedini problem je što je velika većina takvih tekstova manje ili više dogovorena. Nije teorija zavere, već obostrani interes u velikoj većini slučajeva. Sa sportskim stranama je slično.
I one koji su možda ranije osećali nelagodu dok čitaju ovakve tekstove pune govora mržnje i poziva na linč, umirili su „eksperti". Jedna grupa eksperata i dan danas uporno objašnjava da su to TABLOIDI, da oni u svakoj civilizovanoj zemlji jesu „nezgodni" ali doprinose da „istina izađe na videlo". Naravno da se prećutkuje činjenica da je u svakoj toj zemlji, svakome, pa i tabloidima zabranjeno da šire mržnju, pozivaju na linč, pozivaju na diskriminaciju i sl. Uvek kada kakva pisana stvar proizvede posledicu, kazne su drakonske. Treba samo malo više čitati i videti kolike su te kazne u zemljama „trulog Zapada". U Srbiji svakog baš briga što se tekstovima krše i Ustav i zakoni.
Moja razmišljanja se ne poklapaju sa mišljenjima 90% ljudi pomenutih u ovom tekstu.
Ne pripadam 90% raznih kategorija ljudi koji su pomenuti u ovom tekstu.
Međutim, kao građanin ove zemlje, želim da živim u zemlji u kojoj će biti jasno da pozivanje na mržnju, diskriminaciju i nasilje NISU DOZVOLJENI i to pravilo važi za sve nas, pripadali nekoj grupi ili ne. Mora važiti i za Olju i njenog sina, ali isto tako i za Čedu i njegovu decu, isto kao i za sve one roditelje i decu čija se imena razvlače po hronikama. Bez obzira šta ja, vi ili „narod" mislili o „njima" i „tome".
Dosta je bilo !