Drage blogerke & blogeri, naša drugarica Marica, The Carica ima nešto važno da nam ispriča:
Pre nekih 5-6 godina, u nekom neformalnom ćaskanju sa mojim komšijom Mitrom, inače jednim predivnim postarijim gospodinom, tamo negde daleko, baš pred izbore u Srbiji, čuh od njega sledeću mudrost: „Glasaću za onu stranku u Srbiji, koja nauči naš narod da koristi toalet!”
Šetajući po parkovima i zelenim površinama diljem prestonice nam, do sada sam uglavnom pazila da ne ugazim u pseći izmet. Ali, u poslednje vreme, sve više gledam da ne ugazim u ljudski! Možda to i ne bih uočila, ali pošto šetam psa, ovo jednostavno čovek ne može da ne vidi, kod skoro svakog drveta, a da to drvo nije šljiva.... I mislim da je gro nas sretao, pored nekog žbuna ili lipe, lika koji ga upravo "otresa“ i brže bolje pakuje nazad...
Koliko puta ste bili po kafićima i restoranima, a da vam u toaletu ili fali sapun za ruke (tj neki razblaženi «fairy»), toalet papir ili, ne-daj-Bože papir za brisanje ruku.... Plus, ’ajd’ da budemo iskreni: koliko se nas okrene za sobom, da vidi u kakvom stanju će ostaviti taj WC iza sebe? Postoji li istaknuta lista kad i koliko puta je taj WC očišćen?
U Beogradu, po nekom neformalnom brojanju, egzistira oko 15-ak javnih toaleta, plus oni po pijacama, koji smrde za Nobelovu nagradu za hemiju, toliko da svi gledamo da pređemo na drugu stranu ulice kad nailazimo na njih.
Na Adi, gde je plaža, koliko je meni bar poznato, ima ih samo nekoliko (a na više od 300.000 posetilaca dnevno, tokom sezone), tako da imaš jedinu alternativu da sedneš u kafić i poručiš «espreso», da bi otišao u WC, gde ni ruke nemaš A što ne bi moglo? čime da opereš! A te postojeće javne WC-e, svi izbegavamo u širokom luku, ne toliko zbog smrada, već da bi izbegli zarazu gadnije vrste. Zbog toga nije ni čudo koliko kožnih infekcija se navata kupanjem u Jezeru.
Živeći tamo negde daleko (a nije Švajcarska, majke mi, ni domicilni narod nisu Švajcarci), preko puta nas je bio ogroman park... Međutim, na svakih otprilike 300m, imate javni tzv. bio-toalet. Ispred njega sedi neka baba-sera, i naplaćuje korišćenje istog nekih 20-tak dinara. Sama nabavka jednog takvog bio-toaleta košta nekih 800 EURA, i to lux varijanta! Putujući kroz razne zemlje, suočavala sam se sa problemom upotrebe javnog toaleta – i znate šta, nije to tamo gadno, uopšte! Zašto ovde ne može?
Srbija ima problem nezaposlenosti koji je, po nekim pokazateljima, bar 20% populacije (molim da me korigujete ako grešim). Da li bi vam se činilo kao dobra ideja da se:
- pokrene proizvodnja takvih toaleta,
- urgira kod gradskih i republičkih vlasti da se takvi toaleti postave po većim gradovima i mestima u Srbiji na razumnoj učestanosti,
a onda, samim tim:
- zaposli neki narod na proizvodnji i održavanju istih. Što kroz samu naplatu usluge, što kroz održavanje, što kroz proizvodnju,
- napravi postrojenje za preradu tog najstarijeg i najpoznatijeg biološkog otpatka u bio-dizela..A ne pravac Sava – Dunav....
Pre nekih 7-8 godina su išle reklame na svim mogućim TV stanicama, sponzorisane od strane Ministarstva kulture – „Nije teško biti fin...“ Dajte da malo tu „finoću“ vratimo i raširimo u naše gradove.
Možda tema upotrebe javnog toaleta zvuči smešno, ali je ja lično smatram osnovom opšte kulture – pa, da vidimo koliko smo stvarno kulturni.
Dečaci & Devojčice, molim za dopune, razmišljanja i komentare, pa da probamo da narod upriličimo da liči na nešto. OK?
Hvala na razumevanju!
maricacarica