E, sad, seljaci ka seljaci, svaki oće da ima što više vlast. Taki smo ti mi Šumadinci. Ima ono čuveno: "Da se i mi nešto pitamo". Tako su počele zađevice, pa otvoreno džaranje, dok se ne podeliše na one iz Amerić 1 i Amerić 2.
Lastin autobus je za nas dečicu bio izlazak u svet. Za početak vozio do Mladenovca, a posle za one srećnije i do Beograda, Autobus išao redovno, sve dok se nisu jedne prilike, tokom glasaanja samodoprinosa za most i put, seljaci iz već dva dobro zavađena sela mlogo posvađali. Kako su jedni druge optuživali za sve i svašta, reše da se odvoje i da zauvek prekinu svaku vezu jedni sa drugima.
Najpre su preprečili most drvetom. Zatim su ga srušili a put koji je vodio do njega preorali. Uzinat, da više nikada niko tudije ne prolazi.
Lasta je najprvo navalila da se most popravi. Čak su pretili da će dukinu linije za selo, ali se seljaci ne daju. Neda popuste, i to ti je. Nastavu da oni sa onima sa drugog brega nemaju ništa zajedničko. Šta će Lasta: uvedu dve odvojene linije - jednu za Amerić 1 i jednu za Amerić 2.
Sve to tako lepo išlo, dok se ne dosete oni iz Vlaškog Polja (susedna mesna zajednica), pa izglasaju odvajanje od sela Vlaške. Naučili od komšija. Jel, zapravo njima leglo što su na magistrali ka budali šamar, i neće da se njiovim parama pravu putevi za one sa kosnog puta - oni ni rasvetu nemaju.
Nastupile godine krize, goriva ni za lek, pa Lasta opet poveže polazak za Amerić 1 i 2 i nastavlja sa pritiscima za popravku mosta. Ali, ne da bide, pa autobus najpre ide za Amerić 1, do naznačenog mosta, vraća se nazad do Vlaškog polja i onda ide za Amerić 2, opet do otog mosta.
Građani sela Amerić 2 sad, na stanici koja se nalazi kod skretanja za Amerić 1 lepo siđu, popiju ladno pivce u prodavnici dok se autobus ne vrati, pa idu svojim kućama.
Podela ostaje, polasci spajaju mostovi razdvajaju