Htjela sam vam pisati. Ljepila sam neke ljubicice nekim divnim zenama na blog i osmjehivala se mashhi koja mi je mahala iz dalekog Nisa i slala mi poljubce na moj blog. Kettle (dzezva) je taman uskuvala i moj muz je prosuo miris kafe po jutru. Sunce se lijeno valjalo po dnevnoj sobi. Stomakom mi se razlivala radost. Onako.
Nedostaje mi sin. Ovog februara, na dan ljubavi, otisao je da zivi sa djevojkom. Svako jutro ga trazim i svako jutro mi nedostaje. Znam, znam, da je to normalno. Ipak.
Nedjeljom dolazi na rucak. velik i trapav i pun one cudne magicne prasine koja mu vitla i tijelom i duhom. Uvijek mi dodje da ga grlim i da ga ljubim po glavi, ko nekad kada je bio mali. Ali, moj muz kaze, pusti ga da odraste.
Jucer smo imali jako tezak dan. Jedan od onih dana kad si umoran od svega i ni zbog cega. Jedan od onih dana kada ti se odjednom na tebe strovale sve te grdne slike unesrecenog zavicaja, pogubljenih ljudi koji su te radovali, rasutih zelja, rasutih fotografija; jedan od onih dana kada nisi siguran jesi li na pravom mjestu; jedan od onih dana kada sjedite jedno do drugog i namjerno potencirate dosadu da biste sve te slike koje vas umaraju jer ih vec godinama vucete po svijetu, da biste ih pokrili svadjom, zaboravili, otkacili...
U takvim danima svadjamo se ni oko cega: ja slusam muziku za koju on misli da je glupa; on cita novine za koje ja mislim da su glupe; ja cutim a on se boji da nisam sretna; on cuti a ja bih htjela da prica...
A onda opet...poslije par sekundi bude mi krivo...a on me uci: kad bude tako nesto, samo dodjes i zagrlis me ili mi stavis ruku na rame...I ja ga ucim: a onda kada bude nesto tako, samo dodjes i zagrlis me ili mi stavis ruku na rame.
Kako se njeguje ljubav? Sta je tajna? Gdje je strast? Moze li ljubav trajati cijeli zivot i imati istu dozu paznje i posvecenosti? Da li postoji prijatelj za cijeli zivot?
Zbog cega se razvodimo? Zbog cega se ne razvodimo?
Kazi ne lazi...