Bergen Belzen, nacizam, obicna ljudska lica. I dozeri.

fender_bender RSS / 21.06.2009. u 21:15


Nacizam. Postoje milioni dokumenata o njegovoj pojavi u istoriji covecanstva, meni je zapala za oko ova fotografija: ulazak britanskih vojnika u Bergen Belzen, jedan od koncentracionih logora rasutih svuda po okupiranoj Evropi, logoru koji cak nije bio zvanican logor za istrebljenje, zamalo da napisem logor smrti, kao da svi to nisu bili. Sam dogadjaj sa Belzenom ima svoju predistoriju: Zapadni saveznici su usli u njega nekoliko dana pred kraj rata, takoreci, ali se dogodilo, zahvaljujuci i medijima izmedju ostalog, da taj logor i strahote u njemu pokazu bez ma kakvih civilizacijskih skrama svu monstruoznost jednog rezima u jednoj visokoorganizovanoj industrijskoj drzavi. U srcu Evrope, kolevci civilizacije...

Skoro godinu dana pre Belzena oslobodjen je Ausvic, pa se covek pita zasto je bas Belzen odigrao ulogu kakvu je odigrao. Malo zbog toga sto je Ausvic oslobodila Crvena armija (oslobodila je ona pre toga ne manje stravicna slicna mesta, Majdanek na primer - nikakva ideologija nije u pitanju, molim, radi se samo o prostoj i svima razumljivoj - geografiji i jos po necemu), pa je deo strahota koje su se pojavljivalje u stampi (glavnom mediju onog doba) bio pripisivan uobicajeno sirovoj sovjetskoj propagandi, a malo vise – i to je nesto sto, nazalost, i danas potcenjujemo – zbog opste, ljudima na srecu mozda, osobine da se u glasove o strahotama koji su tokom celog rata dolazile sa Istoka – ne veruje. Da se ne veruje da je moguce da najzvanicniji moguci predstavnici jedne ozbiljne drzave sistematski, industrijski, unistavaju milione ljudskih bica. Priznajem, a obisao sam vecinu velikih logora za istrebljenje, da cak i nalazeci se u samoj gasnoj komori (ima ih sacuvanih) nisam mogao da verujem da su neki ljudi tu dovodili druge, iste takve ljude i ubijali ih, po smenama, fabricki....

Da se vratim na fotografiju: Nemacka, prolece 1945. godine, ljudi u vozilu, nailaze na mesto, ulaze u prostor ogradjen zicom iz koga dopire nesto sto ih je, kao veterane, nateralo da se zastite kako mogu. Lice skoro decaka koji to nije uradio pokazuje mozda nadolazecu svest o tome na kakvo se mesto ulazi. I sta se tamo moze zateci. Ostalo su brojke. Kao i ona da je u samom Belzenu od zatecenih oko 60,000 logorasa, oko 40,000 umrlo neposredno posle oslobodjenja zbog loseg stanja u kome su se nalazili.... I nateraju neke druge ljude da se u rasciscavanje uzasa upuste na jedini moguci nacin u tom trenutku – buldozerima.

Nacizam. Ekstremizam centra. Ekstremizam nesuprotstavljanja. Ili bilo koja druga definicija od tolikih koje se mogu naci. Rec kojom se olako poigravamo, casteci njome, kao epitetom, neistomisljenike svih vrsta, zaboravljajuci, isto tako cesto, da je nepostovanje onih koji drugacije misle bas taj, prvi korak koji vodi bas ka nacizmu. Zaboravljajuci da niko, ama bas niko, nije imun na njega, da u njega po malo zakoracimo kada na semaforu opsujemo vozaca koji je krenuo malo sporije nego sto nasa zurba i napregnuti zivci u tom trenutku mogu da prihvate, da zakoracimo svaki put kada procitavsi u novinama vest o kakvom monstruoznom zlocinu reagujemo sa tako ljudskim ’ma to treba po kratkom...’. Kada coveku koji se usudio da ne misli kao mi, kazemo da je – glup. Jer, i nacizam je ljudski, jer precesto zaboravljamo da je u deo zapao evropskom narodu koji je svetu dao jednog Baha, izmedju toliko ostalih.

Nacizam koji pocinje tamo gde prestaje tolerancija, spremnost da se saslusa drugi, ma imao potpuno razlicito misljenje.

Nacizam koji pocinje i tamo gde drzavu smatramo pozvanom, duznom i obaveznom da resava zajednicke probleme, zaboravljajuci da su oni, problemi, nasi, bas kao sto je i ta ista drzava nasa. I da nije ni iznad najnizeg od najnizih medju njenim gradjanima. Jer, ako je iznad, onda se i ne radi o gradjanima nego – o podanicima.

Nacizam koji pocinje i tamo gde se zali za izgubljenim ratovima i propustenim prilikama, nacizam koji svoje odvratno lice pokazuje i tamo gde mu se najmanje nadamo, pozivajuci nas na stalni, neprekidni i danonocni oprez.

Nacizam ciji su nam uzasi pokazali da poredjenje ljudi sa zivotinjama nema ama bas nikakvog smisla.

 

Setih se i komandanta jedne americke jedinice iz vremena kada se Drugi svetski rat privodio kraju, koji je naredio da svi, ama bas svi, stanovnici obliznjeg nemackog gradica obidju koncentracioni logor u neposrednoj blizini. Mirni i bez sumnje postovanja vredni (malo)gradjani, komsije takoreci, su tvrdili da pojma nemaju o zbivanjima u neposrednoj blizini. Ja im verujem. Velikoj vecini. Ova fotografija prikazuje pojedine od njih. Obicne ljude.

Isto toliko obicne koliko su obicni i ovi na fotografijama koje prikazuju cuvare odnosno cuvarke logora o kome je rec. Mozda susede prvih. Pokazuju mozda koliko i obicno moze biti ekstremno, a sigurno gde vodi ono cuveno ’...ne tice me se, ja zivim svoj zivot...’.


 

Gradonacelnik i njegova supruga su, vrativsi se iz obilaska, izvrsili samoubistvo dokazujuci, pokusavajuci da dokazu, mozda, da nacizam nikome nije nametnut, da niko nije njime zaveden niti ga je zavela grupa beskrupuloznih politicara, nego da je njegova sustina mozda u najvecoj vrednosti i najvecem prokletstvu zapadne civilizacije koje nosimo, svako od nas pojedinacno: individualnosti i sopstvenoj savesti pre svega.


Pa makar posle ne znam kako teske krize, neko postigne da vozovi pocnu ponovo da stizu na vreme.

 

 

 

 

 

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana