Američki filmski institut ovaj film je proglasio najboljom komedijom svih vremena. Ono što se dešavalo tokom snimanja ništa manje nije zanimljivo.
1951. godine nemačka kinematografija izbacuje film "Fanfaren der liebe". Amerikancima se film dopada, dodaju malo pucnjave i svet 1959. godine dobija komediju "Neki to vole vruće". Za ulogu Šugar režiser Bili Vajldler je želeo da angažuje glumicu Mici Gejnor, poznatu po mjuziklima i odličnom pevanju. Međutim, studio je želeo da ulogu dobije Merilin Monro. Režiser i poznata glumica su vodili pravi mali rat za vreme snimanja filma. Merilin je te godine bila u velikoj depresiji i još pride bila trudna. Rečenicu "It's me, Sugar" ponavljala je 47 puta!! Govorila je "Sugar, it's me", "It's Sugar, me", ali pravu rečenicu nikako nije mogla da pogodi. Posle tridesetak ponavljanja Vajldler je rečenicu zapisao na tablu i dao je asistentu da je drži.
Međutim, Vajldlerovi nervi su tek dovedeni u iskušenje sa scenom u kojoj Monro treba da izgovori rečenicu "Where is the bourbon"? Na snimanju se od nje moglo čuti "Where is the whiskey", "Where is the bottle" ili "Where is the bonbon". Posle neverovatnih 40 ponavljanja Vajldler ispisuje tekst na fioku verujući da je time rešio svoj problem. Međutim, u studiju nastaje haos kada Merilin ne uspeva da zapamti na kojoj fioci je napisana rečenica. Besni Vajldler tekst ispisuje na sve fioke i još na par mesta. U pedeset devetom pokušaju Monro izgovara rečenicu pravilno, ali je kamerama okrenuta leđima. Vajldler odbija da više ponavlja scenu. Kružile su glasine da je režiser za tu scenu na kraju ipak angažovao dublerku, podstaknute činjenicom da je Merilin okrenuta leđima, ali one su se kasnije pokazale neistinitim.
U sceni u kojoj Merlin priča telefonom po očima može da se primeti kako čita tekst napisan na tabli. Inače, Vajldler je bio toliko iznerviran da je javno izjavio novinarima "Nalazimo se u sred leta, a imamo ludu u avionu". Treba još dodati da je Merilin Monro na setove kasnila po dva, tri sata, a nekada se nije ni pojavljivala, ostavši zaključana u svojoj garderobi.
Vajldler je za ulogu Džerija/Dafne želeo Frenka Sinatru, pa Deni Keja i Džeri Luisa. Ovaj poslednji je odbio ulogu ne želeći da oblači haljine. Pošto je ova uloga veoma pozitivno uticala na karijeru Džeka Lemona, Luis tvrdi da mu je ovaj godinama slao bombonjere da bi mu se zahvalio što je ovaj odbio ulogu. Luis priznaje da je napravio grešku.
Kada su se Džek Lemon i Toni Kertis prvi put obukli kao žene, našminkali i doterali, želeli su da saznaju koliko su ubedljivi kao žene, pa su se šetali po studiju. Iako niko ništa neobično nije primetio, njima to nije bilo dovoljno. Finalni test je bio njihov boravak pred ogledalom u ženskom toaletu. Kada su taj test prošli, snimanje je moglo da počne. Ali... Malo je poznato da je film "Neki to vole vruće" snimljen u crno beloj tehnici zbog šminke ove dvojice. Mnogo ružno je izgledalo u boji, pa je tada donesena odluka da se snimi crno beli film.
Velike probleme u snimanju imali su sa scenom u kojoj Džek Lemon izjavljuje da je veren. Svaki put je nasmejavao ekipu snimanja da su ovu jednu scenu morali da snimaju iz tri dela. Toni Kertis nije uspevao da promeni svoj glas kako bi zvučao kao žena, pa je glas Džozefini dao drugi glumac, a deo u kom glumi milionera igrao tako što je imitirao Garija Kupera. Kuper je pogledao film i njegov komentar je bio: "Ja ne govorim tako".
Prva verzija imena filma je bila "Ne večeras, Džozefina" (inspirisana jednom Napoleonovom izjavom), a kultna rečenica na kraju "Niko nije savršen" nije bila planirana da ostane u filmu. Ona je snimljena, a scenaristima je dat zadatak da smisle nešto bolje ze kraj. U Rusiji je film preveden "Samo je devojkama dozvoljeno da sviraju u džez orkestru" a u američkoj državi Kanzas isti je zabranjen.
Ovaj film, kao mešavina seksa i džeza, humora i mafije, romantike i muškaraca koji se oblače u žene je ostavio svoj trag u svetskoj kinematografiji. Film je snimljen u doba velikih cenzura u SAD, gde režiser Vajldler udara šamar puritanskoj Americi, poigravajući se seksualnim tabuima tog vremena, ali i drugim temama koje su u to doba stavljane "pod tepih", poput alkoholizma i nezaposlenosti. Dobrim poznavaocima prilika u svetu filma nije promaklo ni to da je Vajldler jedini smeo da se izruguje vrlo moćnoj "Muzičkoj korporaciji Amerike", u sceni u kojoj Lemon i Kertis ulaze u kancelariju na čijim vratima piše ime ovog udruženja, a unutra sede dve dokone žene koje piju džin. Poznavaoci prilika u SAD tih dana tvrde da se radi o vrlo hrabrom Vajldlerovom potezu.
I na kraju meni najdraži trač:
Kada je kostimograf merio sve troje glavnih glumaca za haljine koje treba da im se šiju, u šali je rekao Merlin: "Toni Kertis ima lepšu guzu od tvoje". Ona je tada skinula bluzu sa sebe, ostala gola do pojasa i rekla: "Istina je, ali nema ovako dobre grudi" ( Yeah, but he does not have tits like these")