Stid me, i sram, i bedno se osećam. Koliko danas vredi čovek, njegova ličnost, dostojanstvo, gde je njegovo pravo na normalan život, pravo da jede tri puta dnevno, tek toliko da održi fizičku i mentalnu kondiciju, da noć prespava u snovima, da se okupa jednom nedeljno, da obuče pristojnu garderobu, da pogleda u oči one koji nemaju potrebu ili neće da razmišljaju o tome.
Žena subotom pravi veliko spremanje. Mene, poslednje, zapade da suvišne stvari odnesem u konetjnere. Tamo, u sumrak, kao da je birala doba dana, zatekoh devojčurka kako prebira po njenom rudniku tragajući za nečim samo njoj znanom.Videh na biciklu ponešto je već pronašla, uglavnom novine i ponudih joj kesu sa časopisima - kao da sam je uvredio okrenu glavu ka zidu mrmljajući “ne hvala“. Zašto, hvala !? Pa, ja treba da se bacim u kontejner i da me niko ne potraži, da me sutra kamion - smećar samelje i istrese na deponiju, tebi da ustupim mesto u ovom životu zbrzalici, drobilici, kovitlacu, - životu koji nije zaslužio da se tako zove. Devojčurak živi u pristojnoj kući, sa babom i dedom, porlazim pored nje svakog dana.Vredna je, čujem preko kapije kako čisti dvorište, hrani živinu .. ispred kuće održava travnjak i cveće. Još uvek se pitam otkud ona među kontejnerima?
Na istom mestu češće srećem, naročito nedeljom popodne, mladu ženu usresređenu na odabir otpadaka hrane. Mislio sam da za nekog skuplja pomije, jer znam da ona ne drži svinje, ali kada sam jednog dana video njeno, ili iz njene šire porodice, dete kako sedi na kontejneru i jede jabuku - smračilo mi se. Ne da sam poželeo da propadnem, već da isparim na sunčevoj vrelini sa onim groznim, smrdljivim kontejnerskim zadahom. “Zar, dete mora da jede jabuku na ovom mestu ?” “ Šta joj fali baš je zrela, čvrsta i sočna . Ima još !” Tiho sam spustio kese sa smećem u najudaljeniji kontejner. Nisam odmakao ni deset koraka ona se ustremila na tek odloženo, sveže smeće. Htedoh reći da nema ništa za jelo, ali oćutah.Udaljavao sam se pognute glave.
Četvrtkom je u mojoj varošici tradicionalna pijaca. Dolazeći na posao u vreme kada se završava, na glavnoj ulici srećem baku koja na trošnom biciklu gura, lepo upakovane jedna u drugu, kartonske kutije od kojih se ne vidi ni bicikl, ni baka. Kutije padaju na svakih desetak metara, ona ih ponovo namešta, pridržava .. ne vredi.Ne dozvoljava da joj pomognu - “ mogu ja to“. Onda se seti da “višak“ kutija ostavi pored trotoara, pa kada odnese prvu turu, vraća se po one najudaljenije i tako redom sve do svoje kuće. Na pitanje: “šta radi sa kutijama“, kaže, da joj posluže za više stvari. Pokriva kućerak, stvalja ih na žice ispod madraca, loži vatru, a one najbolje koristi za odeću, čuvanje hrane i vrednih predmeta - poneku pokloni komšijama za piliće.
Jedna žena kupila joj, prilkom tog njenog putešestvija, rituala - “domaćicu“, sok, malo voća... jedva je prihvatila. Šta li baka usitinu radi sa kutijama?
“Te-eŠ-Ka“! Poslednjih godina, petkom, prepoznatiljv glas u centru moje varošice. Mišika sa veknom hleba, vraća se sa ručnog istovara - utovara uglja, drva, građevinskog materijala na mesnoj železničkoj stanici. Jedva hoda, tetura od iznemoglosti, izrabljenosti, ali gura i dalje. Ponekad sedne na klupu, odmori, pokazuje da je i danas radio i zaradio, pred njim je vikend i za njega neizbežna nedeljna fudbalska utakmica njegovog “Te-eŠ-Ka“. Posle ručka, za utakmicu obuče čistu belu košlju i odelo, jeste da je neispeglano, ali je čisto.
Još se sećam kada je pre 4o-ak godina "orobio" jednu veliku prodavnicu u malom selu. Šef prodavnice nabedio miliciju da mu je pokrao ceo pazar, a on je samo razbio staklo, uzeo malo hleba, par kobasica, kutiju cigareta i čokoladu.
Šef prodavnice je, malo posle, zaglavio destak godina u ćorci, a Mišika i danas gleda svoj “Te-eŠ-Ka“ i zarađuje hleb sa svojih deset prstiju.
I stid me, i sram, i bedno se osećam.