Jedna prica za laku noc svim nasim klincima
Jednog majskog jutra visoko na nebu letela su dva oblaka. Okupani sunčevim zracima lagano su klizili nebom, jedan putujući sa severa, a drugi sa juga.
Severni oblak je bio veliki, siv i namrgođeni deka, koji je od težine kišnih kapi sporo jezdio svojom stranom neba, potpuno sam. Drugi oblaci su ga se plašili, a kružila je priča da su ga zvezde jedne noći videle kako je uz tresak i munje pojeo par oblačića koji su se usudili da mu priđu. Kada bi zagrmeo, i planine pod njim bi u strahu drhtale.
Južni oblak je lagano poskakivao nošen maestralom. Bio je beo, lagan i gotovo proziran. Veselo je pozdravljao druge oblake kada bi prošao pored njih. Smešio se suncu, i namigivao cveću i drveću na zemlji.
Kako je jutro odmicalo Severni i Južni oblak su bili sve bliže jedan drugome. Negde oko podne, prišli su toliko blizu da su se mogli dovikivati. Južni oblak veselo i sa poštovanjem pozdravi, na šta mu Severni odgovori potmulim brundanjem.
Dunuo je jak vetar i prineo oblake tik jedan do drugoga. Nebo je zagrmelo od vike okolnih oblaka koji su se uplašili kada su to videli. Neki su čak pustili i par kapi kiše. Od sveg straha nisu ni primetili da Severni i Južni oblak razgovaraju - Hej Severni, što si tako neraspoložen, vidiš kako je lep dan? - reče Južni. Severni je iznenađeno i bez reči pogledao malca. Međutim, nestaško je nastavio da veselo zapitkuje Severnog, zašto je sam i tužan. Malo po malo, sivi deka mu je ispričao da je tužan zato što niko neće sa njim da se druži. Počeo je glasno da plače, od čega je potekla kiša, zagrmeli su gromovi i sevale munje. Južni ga je grlio i tešio. Obećao mu je da će biti prijatelji i da neće više biti sam. Severni je toliko plakao da je ostao bez kišnih kapi. Južni oblak mu se jako dopao, pa je počeo i da se smeši. Ostali oblaci nisu mogli verovati šta se dešava. U tom je ponovo dunuo vetar i rasterao ih. Severni i Južni oblak su se čvrsto zagrlili i uz milovanje sunca, koje je sve to sa visine posmatralo, odjezdili dalje.