Ko ne plati na mostu - plati na ćupriji

Ne zna se oko čega su se te večeri posvađali Žorž i njegova djevojka, ali se zna da se jedan automobil u ranim jutarnjim satima, doduše davno pre samog svitanja, zaustavio ispred benzinske pumpe.
Trebale su Žoržu cigarete. Da, ima već dugo kako se odlučuje prestati, ali sad mu je toliko izvadila živac da mu je trebala ta cigareta više od ičeg. Pušači uvijek nađu razloga za tu cigaretu, doduše neki se razlozi čine uvjerljivijim od drugih. Samo što je Žož gurnuo vrata, a cipela sa povećom štiklom nemilosrdno je stisnula papučicu gasa, dok je druga noga odpustila kočnicu. Motor kao pušten sa lanca praćen škripom guma prekinuo je tišinu ulice.
Opsovao je Žorž nešto sočno, vjerovatno na srpskom, dok se miris guma i sagorelog benzina širio unaokolo.
Dvoje ljudi koji su sjedili u kolima parkiranim tik do pumpe prvo su sve čuli, zatim i pogledali u pravcu gdje je Žorž stajao. Na vratima njihovog beskrajno čistog forda šljaštila su bijela slova na plavoj liniji pod osvetljenjem koje je dolazilo od pumpe.
Da se Žorž kojim slučajem okrenuo mogao je sasvim jasno pročitati “Houston police”.
Iako su imali dovoljno razloga upaliti svoje sirene i krenuti za kolima iz kojih je nedavno izašao Žorž, patrolna kola se nisu čak ni upalila. Vjerovatno do kraja smjene je ostalo sasvim malo, a svoj bonus što se tiče kazni su ispunili.
Ni Žorž im nije bio previše zanimljiv tako da policajci nisu ni vidjeli kad je Žorž krenuo prema dobro osvetljenoj pumpi. Vrata su naravno bila zaključana, ali za goste u ovo vreme radio je mali prozorčić iza čijeg stakla je stajao čovjek čije su crte lica ukazivale na indijsko il' pakistansko porijeklo.
"Marlboro light but One Hundreds please", reče Žorž stavljajući novčanicu od pet dolara u ladicu koja se nedugo zatim zatvori da bi izašla sa unutrašnje strane. Bez riječi trgovac je ustao te rukom pokazao prema pakli cigareta.
Žorž samo klimnu glavom i ista pakla se nađe u toj pokretnoj ladici uskoro, Žoržu na dohvat ruke.
I taman se okrenuo tražeći upaljač po džepu i tek onda spazio patrolna kola. Da, ne može zapaliti cigaretu na benzinskoj pumpi. Da li ga je savjest naterala da cigaretu iz usta prebaci iza uha ili patrolna kola policije nije teško zaključiti.
Do svog stana imao je manje od dvije milje i ne bi bio problem otići piješke da je samo bilo trotoara. Ići pješice dvije milje autoputom ili pak cestom uz autoput baš i nije bila primamljiva ideja.
Onda mu je pogled sa atoputa skrenuo nazad na patrolna kola.
Policajci su sjedili prilično opušteno. Dvoumio se malo, a zatim krenuo prema policijskom vozilu.
"Izvinjavam se.." ljubazno ih je Žorž prekinuo u razgovoru stajući tik uz vrata od patrolnih kola.
"Znate, živim samo dvije milje odavde. Nema nigde nogostupa pa sam mislio ako bi ste me mogli odbaciti do kuće. Nije mi sigurno da pješačim uz atoput, a malo sam i popio."
Policajac koji je sjedio na sjedištu suvozača i uz čija vrata je stajao Žorž samo je odmahnuo rukom jasno pokazujući Žoržu da produži dalje.
"Ali, živim samo na pet minuta odavde", nastavi Žorž.
"Just go away", odbrusi mu čovjek u uniformi sasvim jasno i oštro.
U te ranojutarnje sate u Žoržu se probudi duh buntovnički, filozofski, pravdoljubivi i onaj inatski srpski.
"Ja sam građanin ove zemlje, plaćam svoj porez, pa zar vi niste u službi građana?"
"Stvarno trebaš taj prevoz?" upita policajac otvarajući svoja vrata.
"Pa da, živim tu, nema par minuta…"
"Okreni se prema kolima" prekide ga policajac.
Lisice su mu stezale ruku.
"Imaš pravo da ćutiš. Sve što kažeš može biti upotrebljeno protiv tebe…"
Odzvanjale su riječi policajca Žoržu u ušima. Bilo je sad isuviše kasno da ćuti. Očigledno je rekao previše. Očigledno je tražio previše. Možda ne previše, al' ipak od pogrešnih ljudi.
Zlobnici, il' prijatelji u šali reći će kako je Žorž dobio prevoz. Doduše, prevoz plus noćenje koje ga je koštalo 300 zelenih novčanica od po jedan dolar.

Je li odista policija u službi građana? Il' je Žorž ovaj put bio samo loše sreće poslje svih onih sreća što su ga pratile u prošloj priči?

Da li bi ste vi zatražili sličnu pomoć od policije? Jedno je sigurno: Žorž zasigurno više neće, makar pješačio autoputem.