Društvo| Putovanja| Život

Nastavak ranijih beleski sa jednog poslovnog putovanja

Ivana Knežević RSS / 28.06.2009. u 15:48

U poslednjoj sceni prethodnih beleski srela sam se sa Santa Anom. Pustinjski vetar, topao, bez traga vlage u sebi - sto joj podize ugled u mojim ocima, jer su daleko zedniji oni u pustinji, pocev od peska do kaktusa i skorpiona, i vlaga se ne sme iznositi, prosto je nepatriotski - ona donosi svoje pustinjsko nasledje i folklor obali Pacifika. Verovatno je odgovorna za brojne pozare po brdima Kalifornije, ali to ne radi namerno, takve stvari spadaju u prirodne cikluse, dok piromani ne znam u sta spadaju. Santa Ana me je osvojila na prvi dodir i podigla broj mojih omiljenih vetrova na 2. Prvi, i dugo vremena jedini, je bio Povetarac, vetar za decu. Celu familiju vetrova mrzim zestoko, zaslugom Severnog Kanadskog Vetra zvanog The Arctic Brute. Veci deo godine zivim u strahu da ce me on ubiti - to je zalosni sizhe mog postojanja.

Krajem oktobra godine kad sam upoznala Santa Anu, u San Dijegu je bilo 30 stepeni tokom dana. Zivot i dalje buja, nebo rastvara i guta sve sto i priblizno moze da prodje kao oblak, ili senka, i u zgradama standardno hlade kao da mrze i Santa Anu i jug na kome su se zatekli. Cudan je svet. Posto je razlog mog boravka na jugu poslovni, susret sa mojim novim omiljenim vetrom se sveo na ‘nice to meet you' i ‘hope to feel you soon again'. Boravak u enterijerima je bio neocekivano zanimljiv. Chin, moj partner u projektu, je Kineskinja iz Beijinga, koja je prvo preskocila svet do Nemacke, u kojoj je radila magistarski i ucila jezik uporedo, potom je preskocila do Amerike, u kojoj je zavrsila doktorat na jos jednom stranom jeziku, pritom je menjala naucne discipline kao da su carape, i jos jednim manjim skokom se spustila na jugozapad, poslednju tacku Amerike prakticno, i tu ce verovatno ostati. Iako je ovo treci put da je srecem, pri cemu sam prva dva puta tek razmenila koju rec sa njom, rekla bih da je ‘samozadovoljstvo' njeno redovno stanje, nesto sto je ponela sa sobom kad je polazila od kuce. Kad se odlazi u svet zaista treba pazljivo pakovati. Chin je to izvela jako dobro, rekla bih. Sto je ne sprecava da gaji povecu netrpeljivost prema Ruskinjama u laboratoriji, koje smatra lenjim i glupim, ali zato obozava dvoje mladih pridoslica - americki Kinezi oboje - nad kojima bdi kao da ih je uzgajala sama u inkubatoru i sada ce izvrsiti jedan vrlo vazan eksperiment sa njima. Okolnosti su savrsene, i eksperiment se odvija po planu. Dorothy je upravo diplomirala i radi kao intern; Steven je na poslednjoj godini - staz u laboratoriji je neophodan deo programa, i stvaranje network-a za buducnost. Chin pevusi dok prolazi za svojim poslom, dogovaramo se oko zvanicnog projekta, Dorothy pomaze sa listom nabavki, Steven podize sve sto je teze od jednog kilograma, i vraca se nadgledanju eksperimenta na kome asistira Chin. Ruskinje su nestale za ostatak dana, i scena je vrlo jednostavna: Dorothy i Steven podizu jedno drugom temperaturu koja ce u jednom trenutku dostici optimalnu; Chin i ja smo tu sigurnosti radi, laboratorija je puna opakih materija. Proverila sam gde se nalazi rucni aparat za gasenje vatre i izlaz u slucaju evakuacije - sve je pod kontrolom.

Dorothy je sitna, ima sveze prisustvo mladosti, ambicije i lepog vaspitanja, bubuljice na licu nisu velike i daju joj izgled tinejdzerke iako ima 22-23 godine. Steven je visok, lep, nosi naocare i ima cetvrtastu americku bradu, i posto ne izgleda kao da je iz rasno-mesovitog braka, mogu jedino da zakljucim da se ta americka brada dobija kad se jede americki cereal. Chin ih naizmenicno i dobrocudno hvali, kako su pametni i koliko obecavaju. Rekla je za Steven-a da je dobio 100% na poslednjem testu iz predmeta koji zvuci kao da bi zahtevao zbirni mentalni kapacitet jednog veceg grada za bazicnu prolaznu ocenu, ali on odbija da je tu uradio nesto posebno. Potrudio se i dobro je ispalo. Dok je on skroman i stalozen, Dorothy je vatromet zivotne energije. Ili je prosto zaljubljena. Izaziva ga, uvlaci u neprilike, baca na njega sve sto se moze baciti u ovakvom okruzenju a da ne eksplodira ili nanese ozbiljnu stetu, sto je malo stvari ali ona je inventivna, i neumorna. On je prati, poslusno, ponekad je zaskoci I iznenadi, ona cichi od odusevljenja, jure se, i dok napolju Santa Ana duva toplim dahom nad San Dijegom, unutra ovo dvoje proizvode tone ciste, neiscrpne energije koja lepi osmehe na lica, i obezbedjuje nastavak vrste.

Ponasaju se kao sto se ljudi u tom uzrastu oduvek ponasaju. A ipak su me iznenadili, verovatno zato sto se u medijima karakteri vec od 15 godina navise ponasaju puno drugacije, i nije vazno sto ja znam drugacije. Izgubi se vremenom sve sto se zna, to je svrha ponavljanja reklamnih poruka u marketingu. Ovo dvoje da ne nose bele mantile bi mogli da budu obuceni u dnevnu odecu 16-og veka Verone ili Venecije, recituju sonete, i uopste ne primete da su na sceni, i ja sam u tome nasla veliko zadovoljstvo. Mozda je to bio slucaj zasticene dece ambicioznih roditelja, ko zna, ali donelo je dah svezine, videti ih tako bezazleno beskrupulozne u sluzbi svojih hormona, u igri koja ima smisla i u kojoj se u nekom trenutku ugase svetla. I izbaci publika. Vrlo je vazno izbaciti publiku, ili je zatvoriti u auditorijum, jedino mesto za publiku.

Chin mi prica o svojim uspesima u provodadzisanju. Dorothy otkriva njenu racunicu u tome, i kaze da se u kineskoj tradiciji dobijaju zetoni za srecu kad se uspesno spoje xx i xy. Chin se smeska samozadovoljno. Ona ima americkog verenika sa kojim deli stan i slobodno vreme, i oseca da je autoritet po pitanju poznavanja kvalitetnog zivota.

Posle radnog vremena, Chin me vodi, i jos jednog gosta iz kanadskog tima, na veceru u tajlandski restoran, na racun firme. Pridruzuje nam se Paul, koga sam upoznala tokom prethodne posete ali sam ga se jedva setila. Uvek dolazim na kratko, provedem najveci deo vremena na sastancima od kojih jedino pamtim konfuziju zasto sam uopste dolazila, kad je sve to moglo da se izvede i putem email-a ili telefonom. Meni je ovo neverovatno dugacak dan, dodatno produzen ustajanjem pred zoru, letovima i vremenskim zonama, umorna sam i gladna, i jedva cekam susret sa krevetom.

Sedela sam na debelo tapaciranoj klupi sa udobnim ispupcenjima na pravim mestima u koja sam smestila ledja, pristigli su Mike i Paul, i moja supa sa kokosom, za njom red curry, i sve je pocelo da se oblikuje u jedno fino zadovoljstvo. I Mike i Paul su u ranim 30tim (pretpostavljam da je Chin slicnih godina ali tesko je prosuditi), Mike je Kanadjanin koji 20-tak sati svog dana provede popravljajuci kompjutere, kompjuterske mreze i slicne stvari o kojima malo znam, Paul je iz Kalifornije, i bavi se aspektima biznisa u primenjenim naukama. I jedan i drugi pokazuju znake nedovoljne fizicke aktivnosti tokom dana. Mike zivi sa svojom devojkom vec godinama, Paul ima devojku koju vidja vikendom. Niko nije ocekivao, najmanje ja, da se raspricam.

Pricala sam kao da pisem, glatkim tokom nakupljenih impresija kojima su se nenadano otvorila vrata. Mozda od umora, sveze nahranjena, puna utisaka, izlazili su iz mene monolozi, koje su oni prekidali na pravim mestima, slusali sa paznjom, postavljali pitanja, davali odgovore i misljenja, pricali smo o onome o cemu sam ja pricala, o Americi, o Kini, o jednoobraznom, o manipulisanju, o zenama i svetu koji na pravim mestima uvek napravi pogresne korake, i oni su pricali a ja sam slusala, i kad je Chin otisla mi smo nastavili - pricali smo satima. Ne pamtim kad sam poslednji put tako pricala, i kad sam ustala na kraju - pekle su me oci, bolela su me ledja i gubila sam glas - sve je ostalo na tom stolu, na gomili, za osoblje da odnese i baci sa ostacima hrane.



Komentari (17)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

myredneckself myredneckself 16:33 28.06.2009

Hmmmm...

o jednoobraznom, o manipulisanju, o zenama i svetu koji na pravim mestima uvek napravi pogresne korake, i oni su pricali a ja sam slusala, i kad je Chin otisla mi smo nastavili - pricali smo satima. Ne pamtim kad sam poslednji put tako pricala, i kad sam ustala na kraju - pekle su me oci, bolela su me ledja i gubila sam glas - sve je ostalo na tom stolu, na gomili, za osoblje da odnese i baci sa ostacima hrane.

teško mogu da ti poverujem da će biti tako!
ostali ste dugo, i sigurno ste zanimljive priče ispričali posle ručka, one koje se sigurno nose sa sobom... ni ne znamo da smo ih u trenutku opraštanja, potpuno nesvesno, prvo njih, spakovali u neke memorijske kanale, pa je evo i nama dostupno da uživamo u tvom lepom postu
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:16 28.06.2009

Re: Hmmmm...

Za pricama dolaze nove price, neki tragovi ostaju ali sve se to baci, ili odnese vetar, talasi... tako i treba.

Hvala na citanju
Черевићан Черевићан 17:46 28.06.2009

jебиветар

santana је назив хотела у комшилукуми и из његовог правца ка мом апартману сви ветрови који малтом дувају ми пристижу. од типа калифорнијске санта ане сјуга од африке али ипак са примесом влаге у себи јер поприлично је море околно до трамунтане са алпа прохладне што у ове дане лета прија. међутим у зимском периоду баш и не но током низа година боравка намалти ти ветрови су постали део окружењами и нема дана , ни сата да они не дувају.придошлицама ветар уме да засмета наносећи им у очи фину прашину док други веле шта би овде било да ветра уопште нема,
- изгоресте начисто.

ха колико људи . ћуди још више, док ветрови у шали названи ко у наслову . . . дувају пирећи . . .
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:53 28.06.2009

Re: jебиветар

Ovo me je lepo podsetilo na Korziku, dragi Cher, i kako tamo uvek duva vetric, od onih koji su meni svi Povetarci, i prija nevidjeno, ni jak ni grub, razmaze sunce po kozhi da ne pece toliko...milina jedna od vetra. Preporucujem ga svakome.

A ovima iz naslova ne treba vise od samog efekta kad sam ga procitala - jos uvek se smejem. Hvala!
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:55 28.06.2009

Re: Hmmmm...

Razmisljam dalje o ovome iznad, myredneck, i nisam u pravu
Ne zaboravljaju se price, ili bar reci. Nekad dobre nekad lose. Ne znas sta ce od toga ostati a sta ce se baciti. Bolje je kad je puno dobrih. To vece sa njima je bilo jako lepo.
muaddib92 muaddib92 20:58 28.06.2009

Re: jебиветар

Angels of the Winds - There are four high angels: The morning winds, Michael rules. The evening winds, Raphael rules. The midnight winds, Gabriel rules and the noonday winds, Nariel or Uriel rules. The angels of the wind are Moriel, Ruhiel, Ben Nez and Rujiel
..4 ветра - хебиветра. Поветарац ће увек асоцирати и на омиљени дечји часопис а Санта Ана вероватно тамо у оном поднебљу има доста везе са злоћудним мексичким генералом који је давно поравнао тврђавицу Аламо и оставио легенду..
The Arctic Brute. Veci deo godine zivim u strahu da ce me on ubiti - to je zalosni sizhe mog postojanja.
- е, ово већ делује озбиљно Стога применити следећи противотров, за који сам недавно чуо од једне веома фине особе: GO GIRL!!
muaddib92 muaddib92 21:07 28.06.2009

Re: Hmmmm...

..наравно да нисте у праву, Ивана:
Pricala sam kao da pisem, glatkim tokom nakupljenih impresija kojima su se nenadano otvorila vrata.

..бар за нас који уживамо у Вашем писању. Није баш чест дар умети лепо да пишеш, али и да говориш а да те сатима слушају тамо неки који су економични са слободним временом. Па је, ето, преостало са тог стола и веома лепих мрвица које и ми са задовољством читамо
Ivana Knežević Ivana Knežević 21:41 28.06.2009

Re: jебиветар

Na sve strane sveta stizu, i ne treba ih izazivati, toliko mogu da kazem. Ja se nesto izokola bunim, ali niko ko ne poznaje ovaj kanadski nece razumeti kakav je to brutalac. I usred leta ume da iznenadi, samo se malo presvuce. I tamo ipak procvetaju gleceri.

'go girl' pored neprobojne jakne je jos jedino sto moze da podigne duh tamo nekih meseci januara, februara...
Ivana Knežević Ivana Knežević 21:48 28.06.2009

Re: Hmmmm...

Ma pre bih rekla da je to bilo slicno necemu gde umesto da sam se popela na kutiju od sapuna ja sam se zavalila koliko je to bilo moguce, i u takvoj udobnosti prica je bila pitkija. Nisam znala da mogu da budem takva pricalica. Ali nije im bilo dosadno, a ni meni, pa se to valjda jedino racuna.

A vi ste laskavci, Cher i Vi, toliko da znate. I vrlo ste dobri
muaddib92 muaddib92 22:54 28.06.2009

Re: Hmmmm...

Ali nije im bilo dosadno, a ni meni, pa se to valjda jedino racuna.


..quod erat demonstrandum
[ A vi ste laskavci, Cher i Vi, toliko da znate. I vrlo ste dobri /quote]

Well, немојмо, немојмо... Свој комплимент сам засновао на томе да волим музику, у глави имам муње од импровизација, али немам ни феле осећај за dance. А умети лепо писати и приде диванити а да вас слушају сатима... Извињавам се, ја остајем при своме а за г. Чера не знам
Ivana Knežević Ivana Knežević 23:36 28.06.2009

Re: Hmmmm...

muaddib92
... Извињавам се, ја остајем при своме а за г. Чера не знам


Nista manje nisam ocekivala

Nisam se ni zahvalila, tek sada vidim. Hvala! A treba priznati i da sam pricljiva. Samo sto me ne bi uvek tako dugo i angazovano slusali. Retko se desava u stvari
Dr M Dr M 10:01 29.06.2009

Re: jебиветар

The Arctic Brute. Veci deo godine zivim u strahu da ce me on ubiti - to je zalosni sizhe mog postojanja.


The Artctic Brute- u Srbiji "promaja", i ostatak recenice je primenjiv i na ovdasnje prilike..
GO GIRL, zatvori prozore!
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:20 29.06.2009

Re: jебиветар

Hvala za smeh usred vrlo napetog dana
muaddib92 muaddib92 17:45 29.06.2009

Re: jебиветар

u Srbiji "promaja", i ostatak recenice je primenjiv i na ovdasnje prilike..
GO GIRL, zatvori prozore!

Dr M, докторски у сриду!.. Промаја је једно од највећих зала у србаља, посебно у аутобусу, код комшија, по канцеларијама или домовима здравља - а кошава је ту вековима и остали ветрови - али хоћеш, не може то тако, кажу Срби: од кошаве и смрада нико није умро, али од промаје јесте..
Те је врло хигијенски затворити прозоре, како сугеришете
Dr M Dr M 10:19 30.06.2009

Re: jебиветар

Те је врло хигијенски затворити прозоре, како сугеришете


Zbilja, ponekad mi izgleda da je promaja jedini efikasan ujedinjavajuci faktor u ovoj zemlji..
Jelena Pavlović Jelena Pavlović 13:57 29.06.2009

CA

E, Ivana, povetarac:))Lep vetar. Ovo ostalo je malo teze za podnosenje. Al' kad vec pricate o Kaliforniji, a li ste primetili kako ima lepo svetlo? Sunce je vazno iako mozda malo opasno (malo vise, trenutno).
Kad se potrefe razne stvari, bude i razgovor upecatljiv, vreme prodje neosetno, zaista.
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:26 29.06.2009

Re: CA

Puno toga je bilo neobicno tamo, Jelena. Iako su moj utisci sa nekoliko vrlo kratkih putovanja bili u fragmentima uglavnom. Vrlo malo vremena sam provela napolju, ali i to sto jesam je bilo divno i drago mi je da mi se uopste ukazala prilika.
Kod mog prvog putovanja, imala sam priliku da prosetam brzim tempom uz Pacific Beach (ucinili su mi - bili su uopste vrlo ljubazni, plus sam im rekla da moram klinki da kupim bar neki suvenir), i to je bilo izuzetno lepo. La Jollu sam na krakto videla dva puta ali svejedno se iskustvo ne zaboravlja. Boje su prekrasne. Ptice, rastinje...divan svet.

Slazem se, bas je u tome stos - kad se divno potrefe razni elementi, ma kako mali.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana