U poslednjoj sceni prethodnih beleski srela sam se sa Santa Anom. Pustinjski vetar, topao, bez traga vlage u sebi - sto joj podize ugled u mojim ocima, jer su daleko zedniji oni u pustinji, pocev od peska do kaktusa i skorpiona, i vlaga se ne sme iznositi, prosto je nepatriotski - ona donosi svoje pustinjsko nasledje i folklor obali Pacifika. Verovatno je odgovorna za brojne pozare po brdima Kalifornije, ali to ne radi namerno, takve stvari spadaju u prirodne cikluse, dok piromani ne znam u sta spadaju. Santa Ana me je osvojila na prvi dodir i podigla broj mojih omiljenih vetrova na 2. Prvi, i dugo vremena jedini, je bio Povetarac, vetar za decu. Celu familiju vetrova mrzim zestoko, zaslugom Severnog Kanadskog Vetra zvanog The Arctic Brute. Veci deo godine zivim u strahu da ce me on ubiti - to je zalosni sizhe mog postojanja.
Krajem oktobra godine kad sam upoznala Santa Anu, u San Dijegu je bilo 30 stepeni tokom dana. Zivot i dalje buja, nebo rastvara i guta sve sto i priblizno moze da prodje kao oblak, ili senka, i u zgradama standardno hlade kao da mrze i Santa Anu i jug na kome su se zatekli. Cudan je svet. Posto je razlog mog boravka na jugu poslovni, susret sa mojim novim omiljenim vetrom se sveo na ‘nice to meet you' i ‘hope to feel you soon again'. Boravak u enterijerima je bio neocekivano zanimljiv. Chin, moj partner u projektu, je Kineskinja iz Beijinga, koja je prvo preskocila svet do Nemacke, u kojoj je radila magistarski i ucila jezik uporedo, potom je preskocila do Amerike, u kojoj je zavrsila doktorat na jos jednom stranom jeziku, pritom je menjala naucne discipline kao da su carape, i jos jednim manjim skokom se spustila na jugozapad, poslednju tacku Amerike prakticno, i tu ce verovatno ostati. Iako je ovo treci put da je srecem, pri cemu sam prva dva puta tek razmenila koju rec sa njom, rekla bih da je ‘samozadovoljstvo' njeno redovno stanje, nesto sto je ponela sa sobom kad je polazila od kuce. Kad se odlazi u svet zaista treba pazljivo pakovati. Chin je to izvela jako dobro, rekla bih. Sto je ne sprecava da gaji povecu netrpeljivost prema Ruskinjama u laboratoriji, koje smatra lenjim i glupim, ali zato obozava dvoje mladih pridoslica - americki Kinezi oboje - nad kojima bdi kao da ih je uzgajala sama u inkubatoru i sada ce izvrsiti jedan vrlo vazan eksperiment sa njima. Okolnosti su savrsene, i eksperiment se odvija po planu. Dorothy je upravo diplomirala i radi kao intern; Steven je na poslednjoj godini - staz u laboratoriji je neophodan deo programa, i stvaranje network-a za buducnost. Chin pevusi dok prolazi za svojim poslom, dogovaramo se oko zvanicnog projekta, Dorothy pomaze sa listom nabavki, Steven podize sve sto je teze od jednog kilograma, i vraca se nadgledanju eksperimenta na kome asistira Chin. Ruskinje su nestale za ostatak dana, i scena je vrlo jednostavna: Dorothy i Steven podizu jedno drugom temperaturu koja ce u jednom trenutku dostici optimalnu; Chin i ja smo tu sigurnosti radi, laboratorija je puna opakih materija. Proverila sam gde se nalazi rucni aparat za gasenje vatre i izlaz u slucaju evakuacije - sve je pod kontrolom.
Dorothy je sitna, ima sveze prisustvo mladosti, ambicije i lepog vaspitanja, bubuljice na licu nisu velike i daju joj izgled tinejdzerke iako ima 22-23 godine. Steven je visok, lep, nosi naocare i ima cetvrtastu americku bradu, i posto ne izgleda kao da je iz rasno-mesovitog braka, mogu jedino da zakljucim da se ta americka brada dobija kad se jede americki cereal. Chin ih naizmenicno i dobrocudno hvali, kako su pametni i koliko obecavaju. Rekla je za Steven-a da je dobio 100% na poslednjem testu iz predmeta koji zvuci kao da bi zahtevao zbirni mentalni kapacitet jednog veceg grada za bazicnu prolaznu ocenu, ali on odbija da je tu uradio nesto posebno. Potrudio se i dobro je ispalo. Dok je on skroman i stalozen, Dorothy je vatromet zivotne energije. Ili je prosto zaljubljena. Izaziva ga, uvlaci u neprilike, baca na njega sve sto se moze baciti u ovakvom okruzenju a da ne eksplodira ili nanese ozbiljnu stetu, sto je malo stvari ali ona je inventivna, i neumorna. On je prati, poslusno, ponekad je zaskoci I iznenadi, ona cichi od odusevljenja, jure se, i dok napolju Santa Ana duva toplim dahom nad San Dijegom, unutra ovo dvoje proizvode tone ciste, neiscrpne energije koja lepi osmehe na lica, i obezbedjuje nastavak vrste.
Ponasaju se kao sto se ljudi u tom uzrastu oduvek ponasaju. A ipak su me iznenadili, verovatno zato sto se u medijima karakteri vec od 15 godina navise ponasaju puno drugacije, i nije vazno sto ja znam drugacije. Izgubi se vremenom sve sto se zna, to je svrha ponavljanja reklamnih poruka u marketingu. Ovo dvoje da ne nose bele mantile bi mogli da budu obuceni u dnevnu odecu 16-og veka Verone ili Venecije, recituju sonete, i uopste ne primete da su na sceni, i ja sam u tome nasla veliko zadovoljstvo. Mozda je to bio slucaj zasticene dece ambicioznih roditelja, ko zna, ali donelo je dah svezine, videti ih tako bezazleno beskrupulozne u sluzbi svojih hormona, u igri koja ima smisla i u kojoj se u nekom trenutku ugase svetla. I izbaci publika. Vrlo je vazno izbaciti publiku, ili je zatvoriti u auditorijum, jedino mesto za publiku.
Chin mi prica o svojim uspesima u provodadzisanju. Dorothy otkriva njenu racunicu u tome, i kaze da se u kineskoj tradiciji dobijaju zetoni za srecu kad se uspesno spoje xx i xy. Chin se smeska samozadovoljno. Ona ima americkog verenika sa kojim deli stan i slobodno vreme, i oseca da je autoritet po pitanju poznavanja kvalitetnog zivota.
Posle radnog vremena, Chin me vodi, i jos jednog gosta iz kanadskog tima, na veceru u tajlandski restoran, na racun firme. Pridruzuje nam se Paul, koga sam upoznala tokom prethodne posete ali sam ga se jedva setila. Uvek dolazim na kratko, provedem najveci deo vremena na sastancima od kojih jedino pamtim konfuziju zasto sam uopste dolazila, kad je sve to moglo da se izvede i putem email-a ili telefonom. Meni je ovo neverovatno dugacak dan, dodatno produzen ustajanjem pred zoru, letovima i vremenskim zonama, umorna sam i gladna, i jedva cekam susret sa krevetom.
Sedela sam na debelo tapaciranoj klupi sa udobnim ispupcenjima na pravim mestima u koja sam smestila ledja, pristigli su Mike i Paul, i moja supa sa kokosom, za njom red curry, i sve je pocelo da se oblikuje u jedno fino zadovoljstvo. I Mike i Paul su u ranim 30tim (pretpostavljam da je Chin slicnih godina ali tesko je prosuditi), Mike je Kanadjanin koji 20-tak sati svog dana provede popravljajuci kompjutere, kompjuterske mreze i slicne stvari o kojima malo znam, Paul je iz Kalifornije, i bavi se aspektima biznisa u primenjenim naukama. I jedan i drugi pokazuju znake nedovoljne fizicke aktivnosti tokom dana. Mike zivi sa svojom devojkom vec godinama, Paul ima devojku koju vidja vikendom. Niko nije ocekivao, najmanje ja, da se raspricam.
Pricala sam kao da pisem, glatkim tokom nakupljenih impresija kojima su se nenadano otvorila vrata. Mozda od umora, sveze nahranjena, puna utisaka, izlazili su iz mene monolozi, koje su oni prekidali na pravim mestima, slusali sa paznjom, postavljali pitanja, davali odgovore i misljenja, pricali smo o onome o cemu sam ja pricala, o Americi, o Kini, o jednoobraznom, o manipulisanju, o zenama i svetu koji na pravim mestima uvek napravi pogresne korake, i oni su pricali a ja sam slusala, i kad je Chin otisla mi smo nastavili - pricali smo satima. Ne pamtim kad sam poslednji put tako pricala, i kad sam ustala na kraju - pekle su me oci, bolela su me ledja i gubila sam glas - sve je ostalo na tom stolu, na gomili, za osoblje da odnese i baci sa ostacima hrane.