Kako pravom guruu i dolikuje, svoju sliku nije interpretirao te je ostalo na filozofima, boemima i drugim klošarima da pokušaju svijetu, koji je maestro iza sebe ostavio, objasniti šta je “pisac htio da kaže”.
Najpoznatija slika belgijskog nadrealiste Renèa Magritta nosi naslov La trahison des images ("Izdaja slika"). Na njoj se vidi lula i ispod nje natpis "Ovo nije lula". Knock out!
Postoje brojne interpretacije ovog djela. Najpoznatija je ona francuskog filozofa Michela Foucaulta koji kaže da Magritte ukazivanjem na očigledni paradoks posmatrača želi navesti na razmišljanje o tome šta svako od nas podrazumijeva pod pojmom “stvarnost”.
U vremenu borbe za ispravnu interpretaciju slike nije važno šta posmatrač vidi na slici. Važno je šta „partija“ napiše uz sliku. Onda preuzimamo komentar partijskih organa i zbog njihovog autoriteta izgrađenog na “objektivnosti” – u čiju suprotnost smo se bezbroj puta uvjerili – ne vjerujemo više onome što vidimo nego onome u šta treba da vjerujemo.
Nemiri u Iranu zahtijevaju lice s kojim se stanovnici osovine dobra mogu identifikovati. Ustvari, svaki konflikt u kojem se na neki način bori "dobro protiv zla" zahtijeva “ikonu”. Za rat u Afganistanu, Pentagon je ovu ulogu dodijelio Patu Tillmanu, aktivnom igraču američkog fudbala, koji je prvo postao žrtva militarističke propagande vlastite vlade te se dobrovoljno javio u vojsku “to kick some terrorists ass”, a onda 22.4.2004. postao žrtva drugih debilnih patriota iz svog bataljona koji su ga upucali sleđa. Killed by friendly fire.
Pošto je Tillman bio ideal kakav Amer treba da bude: patriota, atletski građen, altruistički nastrojen i mentalno rastrojen, Pentagon nije mogao dopustiti da bitku za svog najpoznatijeg ratnog dobrovoljca dobiju nekakvi čupavi pacifisti te su njegovu smrt koristili – do saznanja pravih okolnosti pod kojima je ubijen – za masovnu propagandu za regrutaciju topovskog mesa talibanima u Afganistanu. Tek na insistiranje Tillmanove porodice, javnost je saznala nimalo junačke okolnosti njegove smrti, ali do tada je propagandna mašinerija Pentagona odradila dobar posao.
Koga briga za istinu, propaganda se kuje dok je priča vruća.
I u jednom i u drugom slučaju uočljivi su kvaliteti protagonista koji se daju propagandno iskoristiti: mlade osobe, lijepe i altruistične dobrovoljno se odazivaju pozivu svoje zemlje da stanu u njenu odbranu od mračnih sila koje ugrožavaju "american way of life". To što je istina sasvim drugačija, kako o samom izvoru opasnosti protiv koga se navodno bore, tako i o okolnostima zbog kojih su postali "medijski mezimci", nije važno. Važno je zatupljenim masama ponuditi identifikacionu figuru osobe za čije lice ćemo kasnije vezati “konflikt” koji ju je izrodio. Pa čak i naknadno obznanjivanje korekcija njihove uloge u vremenu i prostoru ne ide nauštrb mita prvobitne verzije “istine”. Po anketi koju su proveli New York Times i CBS News u septembru 2007. godine, još uvijek trećina Amerikanaca vjeruje da je Saddam Hussein odgovoran za 11.9.!
...
Propagandna mašinerija “ukradenih izbora u Iranu” također zahtijeva lice po uzoru na Tillman/Lynch. Tragična smrt 27-godišnje Iranke Nede Agha-Soltan, koja je 20.6.2009. pod nerazjašnjenim okolnostima ubijena iz vatrenog oružja u Teheranu, došla je kao kec na desetku. Veoma brzo priča o njenoj smrti obišla je cijeli svijet i propagandna mašinerija osovine dobra je bila saglasna da je Neda žrtva iranskog "režima" [samo korištenje ovog pojma pokazuje izvrtanje činjenica, “režim” je nelegitimna vlada jedne zemlje, na vlast došla pučem ili protiv volje naroda. Ono što Zapad u Iranu naziva “režimom” je demokratski izabrana vlada te zemlje].
Čak se i američki predsjednik Barak Obama oglasio povodom Nedine smrti, snimak njene smrti nazvao je "srceparajućim" i istovremeno je davao verbalnu podršku gubitnicima na demokratskim izborima (način oformljivanja političke vlasti za kakvo se zalaže Zapad) riječima: "Oni koji se zalažu za pravdu uvijek se nalaze na pravoj strani historije".
Time je u svijet lansirana jedna od brojnih laži. Neda se nije nizašta zalagala, kako se moglo čuti iz kruga njenih poznanika, čak nije ni glasala. Na mjesto gdje će je zadesiti smrt nije je dovelo "zalaganje za pravdu" nego ljudska znatiželjnost, Neda je bila na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ali, kao i u slučaju Tillmana i Lynchove, kad se radi o stvaranju mita, ako se činjenice koje se ne uklapaju u šemu izostavljaju, manje važne se napuhavaju u krucijalne.
Svijetom je protutnjala vijest da niko od iranskih "mula" nije htio da joj klanja dzenazu, čime se sugerira da su sve "mule" na strani Ahmedinedžada, pa se ne žele zamjeriti s njim ili Nedu smatraju nekakvom otpadnicom od islama jer se "digla" protiv "Islamske republike Iran". Kao i kod mnogih vijesti, ni istinitost ove se ne može provjeriti. Ali pođimo od toga da joj niko nije htio klanjati dženazu i da je "iztwittirana" vijest istinita. Da li je ikome palo na pamet da postoji neki drugi razlog za “odbijanje” klanjanja dženaze?
Kad mediji izvještavaju o Nedi, onda obično ide ova slika.
Ali, ovo je samo pola istine. Jer da mediji pokazuju cijelu sliku, time bi sami sebe demantirali, a i identifikaciona snaga slike upućena u pravcu muslimana bi znatno opala; slika u cijelosti izgleda ovako:
Da li se iko od “nezavisnih” novinara ikada upitao da upravo zbog vjerovatne pripadnosti religiji čiji simbol Neda nosi oko vrata niko od "klerika" nije htio da joj klanja dženazu? Barem meni nije poznato da je iko od “investigativnih” novinara pisao išta u ovom pravcu.
Čak i kad se pojavi slika s privjeskom oko vrata sa simbolom neislamske vjere, opet stoji da je Neda “muslimanka”. Magritte bi sigurno smatrao interesantnim da su nezavisni novinari najbolje savladali gradivo La trahison des images.
Nedina vjerska pripadnost ni u kojem pogledu ne mijenja tragediju koja je zadesila njene bližnje, ali njen primjer uzimam kao pokazatelj jasne manipulacije činjenicama. Ne prezaju od manipulacije u slučajevima kad ih je lahko raskrinkati kao laž, šta onda očekivati od brojnih informacija čiju istinitost smo još manje u stanju provjeriti.
...
Klasičan primjer ovakve petljancije dolazi od BBC-a, pojma serioznog novinarstva [onda možemo misliti kakve vijesti prolaze u šund-novinama].
16.6.2009 u L.A. Timesu pod naslovom "Hundreds of thousands in Iran protest vote result" pojavljuje se slika na kojoj se vidi iranski predsjednik Ahmedinedžad kako se obraća brojnoj masi svojih birača na nekom trgu u Teheranu.
Dan kasnije ista slika se pojavljuje na stranicama BBC-a i na njoj se ne vidi Ahmedinedžad, ali ispod slike je naslov “Supporters of Mir Hossein Mousavi again defied a ban on protests”.
Ako sad otvorite URL vijesti na BBC-u, ispod iste slike stoji: "Tehran has seen mass demonstrations by all sides since the disputed election" i na kraju teksta stoji informacija da su nažalost koristili pogrešan podnaslov ispod slike.
...
Tijelo ove nesretnice se nije ni ohladilo, a već je za Iran postala ono što su Lynch za Irak i Tillman za Afganistan – propagandno sredstvo ljudi koji su odgovorni za “konflikte” u sve tri zemlje i koji svojom demagogijom žele privatizirati besmislenu žrtvu osobe za čiju tragediju su direktno krivi.
_____________
p.s. Tekst mi je ljubazno ustupio moj prijatelj Sejfudin, na cemu mu ovom prilikom zahvaljujem.