Ma ne mogu više da se lažem, ide mi se na more i tačka. Evo ima skoro deset godina kako ponavljam da više volim planinu i seoski turizam, posebno ako je i jedno i drugo vezano za posetu rodbini. Ama nije to tako ni loše, jer jednim udarcem ubiješ dve muve – em se zove da si bio na odmoru, em održao dobre odnose sa familijom. E sad, što to i nije odmor nego zavaravanje i što između mora i planine ja biram more, je druga priča.
Počela sam tako da se lažem još onih kriznih godina, kad su samo snalažljivi mogli sebi da priušte odmor. Doduše i deca mi bila mala, pa sam posle jednog morskog iskustva sa pelenama, nošama i podgrevanjem mleka u sitne sate definitivno zaključila da samo teški mazohisti mogu sebi tako nešto da dozvole. Čuj molim te, odmor sa malom decom i to na moru! Uh, i sad se naježim kad se toga setim.
Dve nedelje pre puta smo sistematski trpali u juga sve na šta nam je pao pogled: noše, pelene, flašice, peškire, ćebenca, jastučiće, suncobran, mišiće i gume, igračke, letnju garderobu, ali i onu malo topliju, ako slučajno padne sneg negde usput. Dva dana pred polazak sam napekla suve pite i kolače, napravila mesečnu zalihu dugotrajnog mleka, flaširane vode i pašteta, ali i spisak hrane za poneti, kao da tamo gde idemo nisu čuli za prodavnicu. Za svaki slučaj ubacila jednu šerpu i tiganj, litar ulja i pakovanje jaja, ako nam se ne svidi tamošnja hrana. Džezva, šoljice i kafa se podrazumevaju, to sam prvo spakovala, jer volim prvu jutarnju da popijem u miru i tišini. Ma naravno da tamo imaju i prodavnice i kafane, ali znaš kako te oderu i za vazduh koji udišeš tih deset dana. Malo smo se namučili da uđemo u kola, ali kad sam ja jednu torbu stavila u krilo, sasvim lepo smo se svi smestili. Deca zaspala čim smo krenuli, ljubi ih majka, ali kad su se probudile… Aaaa, posle deset sati putovanja, nadomak cilja, a vrućina, one nervozne, kenjkaju, hoće napolje, muka im, gladne, žedne i piški im se, a zastoj na putu. Da crkneš od muke! Došlo mi da kažem ovom mom – okreći kući.
Nije bolje bilo ni onih deset dana. Kad mi neko kaže da mu je baš bilo lepo na moru sa malom decom, ja počnem da se osvrćem za nekim dobrim psihijatrom. Kako, bre, može da ti bude lepo? Ustaješ pre svih da spremiš kašicu i torbu za plažu, trčiš da zauzmeš mesto u pristojnom hladu, vučeš mučenu decu po onoj vrelini na i sa doručka, ručka, večere, tegliš suncobran, naduvane gume, ležaljke, peškire… Deca ko za inat idu nogu pred nogu, a ti bi da požuriš, pa nastaje natezanje – ščepaš ga za ruku i tegliš, a ono blene i pušta sladoled da mu se cedi niz bradu. Na pola puta se rasplaču: ili od iščašenja ramena ili što su videli da se prodaje neka džidža mamipara. Hotelska hrana im se il’ ne sviđa il’ im ne prija, bar jedan dan im je muka i bar jednom te uplaše simptomima trovanja ili sunčanice. Prva tri dana ne možeš da ih namoliš da uđu u vodu, valjda se plaše, a posle muke žive da ih isteraš na suvo. Odmor ti prođe u stanju visoke borbene gotovosti - ne smeš pogled da skreneš u stranu, a o nekom opuštanju nema ni govora. I noću strepiš, a sve ti žao da se vratiš kući, kad si već tresnuo tol’ke pare ima da uživaš! Jeste mi bilo uživanje, kad sam otišla kod majke i predala joj unučiće na čuvanje. Da se odmorim od odmora.
Tad’ sam se zarekla da neću otići na more dok ne porastu dovoljno da same pređu ulicu, nauče sve da jedu i shvate da i mama ima dušu. One prve dve stavke su brzo savladale, ali kod ove treće nam nešto zapelo. A meni prešlo u naviku da mislim o moru kao noćnoj mori, mada su mi deca odavno porasla i ne bi me uzele za ruku ni da ih molim. Neće kod babe na letovanje, a ni ja ne mogu više da se lažem. More, kako to lepo zvuči! Miris borova i soli, pomešan s mlekom za sunčanje… Šum talasa i udaljena muzika s neke terase, u kasnim noćnim satima… Šetnja u zoru, beskrajno plavetnilo i milovanje kojim ti dočeka kožu… Aaaaaaa, šta mi je ovo trebalo?