Joj, mene majka kad pošalje da čuvam konoplju, a vrapci je povade.
Imala jedna rana trešnja...
Ju, kuku meni, kolko sam puta bila bijena zbog tog! Jeste. Daiš sad. Ded.
A ja uzem pa poravnjam ono di su vrapci kljucali, da ne vidi majka da su povadili konoplje. De sam poravnjala, tu pojeli vrapci, nije imalo šta da nikne. I kaže mi majka: "Jel vidiš da si me lagala?" A brat od strica s kojim sam iz jednog tanjira odrasla, Radisav, a on kaže mojoj majki "To si ti, strina, preskočila motikom kad si zasejavala, nisi bila posejala lepo." A bili na trešnji...
Baba nam rekla da se ne penjemo na drvo, kad smo pošli kolibi, jel je to bio veliki praznik, Vrtolomija, a mi se popenjemo na trešnju pa pričamo "Vrtolomija, glavu slomija!" i kad smo silazili s trešnje, nama se odlomio stub i mi popadamo. Došo brat od strica koji je bio najstariji, da obiđe trešnju, da nismo mi bili, mi kažemo da nismo. "A ko je slomio stub? Ajde kažite, da vi naberem još trešanja." A mi ne da priznamo i kažemo da su se tu čula neka druga deca i moj brat nji sretne i pita: "Kad ste vi bili u Bukovcu?", a oni kažu da nisu bili u Bukovcu, "Kako niste bili kad ste se peli na moju trešnju i slomili ste stub?" Oni kažu: "Mi, čika Čedo, ne znamo ni da imaš ti ranu trešnju." To je najstariji brat od strica kojeg smo svi mi zvali Brale. I, tu nas Brale uhvati u laži.
Jeste tako bilo. Ihi-hi-hi...
Moja majka imala dve jetrve. I, po nedelju dana, moa majka sprema ručak, imala sedamnes duša u kući. Kad prođe nedelju dana, moja strina druga, sprema isto tako te ručkove, ona imala jednog sina, druga strina imala četvoro dece, isto tako kuvala, mesila i svoju porodicu gajila.
Imala sam babu i dedu, to su bili stari ljudi. Baba živila osamdeset i tri godine, deda tako isto, samo je deda umro pre nego baba. Ja sam imala trinaest godina kad je deda umro. Deda se zvao Petar, a baba Živka. Ja sam bila seljačko dete. Ja i brat od strica čuvali smo sa dedom goveda, kad odluču jaganjce od ovaca, ja i brat od strica čuvamo jaganjce. Kad naranimo stoku, ja i brat od strica, kod kolibe smo uvek bili sa mojim ocom i mojom majkom. To je bila seljačka kuća, puno je stoke imalo. Ja i brat čuvamo po petnes govedi i tri konja vodimo sa nama. I deda ide sa nama. Kad naranimo stoku, dođemo kolibi, stric poveže goveda i konje, a mi deca, skupimo se, idemo po dudinjama, po trešnjama, beremo jagode po šumi, dok nije vreme da pustimo stoku. Veče idemo od kolibe kući i kući spavamo. To se zvalo koliba u Bukovcu, u livadama, gde su bila goveda, ovce, konji, kokoške i ćurke, a u selu su bile svinje i kokoške po potrebi za domaćinstvo. Jutru nas majka rano budi: "Ajde, da idete kolibi, goveda da puštate, stoku da čuvate." A nama se spava. Mi idemo polako, preko vrle strane, a stric nas stigne, pa kaže: "Zar vi još niste stigli kolibi da se stoka pušta?"
Moj otac je bio mlekadžija, on je nosio mleko u varoš, a nama deci skuva šerpicu mleka kad pođe.
Sestra od strica, ona je najviše volela da čuva svinje. I nju je stric najstariji mnogo voleo što je ona volela da čuva svinje.
Živili smo lepo. Kad su velike svečanosti, stric zakolje ovcu, prase. To se nije prodavalo kao sade. Stric je radio u srezu, kad dođe Đurđevdan sve njegove kolege načelnici dođu u Bukovac na Uranak. Joj, kad se setim kako je to bilo lepo! Kaki crni, pun Bukovac! Svi dođu kod Bate na Uranak! Ja znam: mama umesi pogaču, ukiseli lonac od deset kila mleka, Bati za uranak. Ma, jeste bilo lepo.
Kad dođe Božić: svi se skupimo u kući. Stric donese breme slame, stavi u sobu de deda i baba spavaju u kujni i mi, deca, svi se valjamo po slami. Tu se na slami postavi posna večera, ujutru rano nas budu da se ustanemo da se molimo Bogu. A slama se izbacuje pre svanuća i stavlja se na svako rodno drvo po gužva slame, da bi voćka bolje rodila. A Radomir, brat od strica, veči ljubi slamu i plače što će da je iznesu. Kad se ustanemo ujutru, baba razvuče povesmo od težine oko nas sviju, mi svi stanemo ukrug. Sad, taki običaj bio. Baba uze, upali sveću i pali onu težinu oko nas: "U vatri bejaste, ne pogoreste. Bolest bolovaste, ne pomreste." Posle toga stric naseče pečenja da doručkujemo i ode u crkvu i ponese kilo čistoga voska, priloži crkvi za zdravlje. Drugi stric ide kolibi, uze pušku i ode u Bukovac. Kući svi moraju da se skupu u pola dvanes da su kod kuće. Polaženik je dolazio pre Sunca. U pola dvanes polaženik dođe na ručak. Džakovi se stavljali, preko njih se stavljao ručak. To se zove Božićni ručak. Pa ja sve to znam po redu kako je bilo. To je tačno tako bilo. Strina i majka spremu ručak, i u dvanes sati molu se Bogu. Na sito se stavi česnica, to je od proje, kukuruznog brašna, i stavi se kolač na pun čorbaluk ručka kuvanoga, na supu, i deda, stric, koje oćeš okadi sve ukućane, od polaženika počne, do polaženika završi. Iseče se kolač sa polaženikom, tu se pozdrave i izljube, e posle se lomi česnica, u česnicu se stavi novac od srebra. Ko nađe novac od srebra - on zalepi za plafon. I tako se završava ručak sa svom hranom koje su spremile majka i strine. Za sovrom su gore, na vrhu, baba i deda do polaženika, i to je tako jedna lepota i tišina. Eto.
Nisam ti to rekla da je večera morala da bude posna, a ručak je mrsni. I tako se to mrsi od Božića do Beli Poklada. E, sedam nedelja ima Vaskršnjega posta, mi deca, svi postu, prvu nedelju posta idu da se prečestu. Stric dođe s kolima, ili brat od strica, da nas vozi u crkvu. Crkva nije imala kod nas, nego je imala u susednom selu. I dalje se posti do Uskrsa. Kad dođe Velika Subota, uoči Uskrsa, naša baba boji jaja, a mi se svi skupimo oko nje, pa se radujemo, kad će sutradan da se svane Uskrs, da baba podeli jaja po porodici kolko ima članova. Mojoj majki, zna se, kolko članova - toliko komada. Ako ima - ima, ako nema - mora da se podeli podjednako po svima članovima.
Živili smo u zajednici, znalo se ko je domaćin. Deda bio domaćin, pa je predao najstarijem sinu i najstarijoj snaji. Kad treba da se radi u polju, oni su svi kući, dogovoru se šta će sutra da se radi. To se uveče sve dogovoru. A mi deca i dalje idemo kolibi, da čuvamo stoku, da hranimo. Ja sam čuvala prvo jaganjce, posle smo ja i Radisav tako svake godine dok nismo porasli. Kad smo porasli stričevi su se podelili i otac. Baka nije tela ni kod jedne snaje, samo kod moje majke i kod mojeg oca. Moja je majka isto gajila babu kao mene i brata. I uvek je sa nama u istoj sobi spavala sa decom.
Najstarija strina, Milenija, je mnogo bila vredna i umetna, svaki sam rad od nje naučila i presti, i štrikati i tkati. Ona me je naučila tkati u petnes godina. Zvali smo je svi, tu najstariju strinu, Máma, mi smo svi deca za nju bili vezani, nama što kaže Máma to ostaje, ako imamo roditelje. Jel taj stric i strina, oni su bili domaćin kuće. Ako nas nešto zabolelo, ili nam nije dobro, mi se samo Mámi javimo i ona nas uzme u zaštitu, da ostanemo kući, da ne idemo da čuvamo stoku, da ne idemo kolibi.
To je bio jedan tako lep život, tako se lepo slagalo, a ovo sad: izrodila jedna majka i ne mož da se sluša.
Ma, kako je to detinjstvo... juuu...
To se sve saživilo jedno sa drugim.
Moja je strina bila bajalica. Jes, a znaš kako ona kaže mene: "Pope se kuče na lesku, sa leske na trsku, šta ćemo leka? Bela luka i kisela mleka". Ona je bajala od uroka. Joj, ne smem ni da ti kažem... (ajde, Nano, ajde, ajde) "Sedi urok na pragu, uročica pod pragu, ako je muško - prsla mu muda, ako je žena - pukla joj sisa, ako je devojka - opala joj kosa" i dune - pfuuuu - "Kupi loj, pa se goj!" Ovo što su lišajevi sad, to lekari nikad ne mogu da izleču, a moja Máma jedanput prebaje i ko rukom odnešeno.
Tada se prelo sukno, seljačko, od crne vune. To se prelo, moja majka izatke po dvaestinu metara. I postojali valjari, kako se zove ono dole... Boga mu njegovoga... kad se ide na Rudnik? Nije Jarmenovac. Jeste, Jarmenovac. Pa dođe iz Jarmenovca, koje žene imaju sukno, daju, pa zabeleže kolko su imale. Udare na sukno štambilj, kolko ima metara, al mora da ima manje jel ono se svalja. I on to kad donese, moa majka i strine to platu. I kad treba da šiju, prvo idemo u Bukovac, imalo jedno ogromno drvo što se zvalo cer, i tu se stričevi popenju, i moj otac, i preko stuba stavu sukno i dobro kanapom ušiju i mi deca ceo dan tu se ljuljamo, da bi se sukno isteglilo. Da bude ravno za krojenje. Jel kad se ne istegne dobro ono ostaje grbavo. Ako nije dobro istegnuto, oni zaviju i pokriju i mi deca sutradan, opet, jedva čekamo da naranimo stoku i didemo kolibi da se ljuljamo. I sa nama naša strina Máma, koja je bila najomiljenija strina. Jeste bila ljuta, al je bila omiljena. Kaki crni! Ona je najbolje znala kad je sukno istegnuto. I tada se skine i savije u trubu, u rolnu, kako oćeš.
Kad se setim za Vidov Dan kad žnjedu sa srpljem: to ječi Bukovac! To je bilo po petnes radenika, tuđi samo. Njiva ektar, a oni sažnjeli Dužinju, to je bilo četir-pet sati, a oni ektar požnjeli srpom.
Kad sedim pred kućom, pogledam na Bukovac, svako drvo poznajem de sam bila čobanica. Kad pogledam u Bukovac vidim moga brata njivu Dužinju, to me mnogo želja mine, na ono drvo, de sam s braćom ladovala i goveda čuvala. To je drvo glog.
A tako jeste sve bilo. Kad se setim, Bože, Bože...
26. juna 2009. godine diktirala mi moja Nana Ljubica