Polako. Ni naslov ni tekst koji sledi nisu moji. Radi se o prevodu eseja prof. Hamida Dabašija, napisanog davne 2006. Ko je prof Dabaši? Iranski Amerikanac, intelektualni istoričar, kulturni kritičar i književni teoretičar, koji predaje iranistiku (ako se to tako zove – Iranian studies) i komparativnu književnost na univerzitetu Kolumbija u Njujorku. Autor je devetnaest knjiga koje pokrivaju teme od iranske i palestinske kinematografije preko istorije do islama (Dabaši je inače je stekao dve doktorske titule na univerzitetu Pensilvanije – sociologija kulture i islamske nauke). No, sve to možete naći na Wikipediji i/ili njegovom sajtu, ako vas zanima.
Esej koji znam od njegovog objavljivanja u kairskom Al-Ahramu je oštra kritika knjige Azar Nafisi, Čitanje Lolite u Teheranu, ali zapravo mnogo mnogo više od toga. Više puta sam počinjao da prevodim taj, meni izvanredan, tekst čisto da ga podelim sa prijateljima, ali nekako nisam imao "zicflajša." Iako je pisan pre tri godine i sadrži reference na taj istorijski period smatram taj tekst i dalje svežim i značajnim.
Moram upozoriti da je tekst dugačak (oko 11 kucanih stranica) i ne tako lak. Za dva izraza koji se često pominju nisam našao idealno rešenje (hvala svima koji su mi pomogli u potrazi). Prva reč je foregrounding – koji prevodim kao predutemeljenje [pomalo nakaradno, znam, ali (za sada) nemam bolje – otvoren za sugestije]. Drugi je comprador intelectual – koji prevodim kao intelektualac-najamnik. Comprador/compradore, 1)An intermediary; a go-between. 2) A native-born agent in China and certain other Asian countries formerly employed by a foreign business to serve as a collaborator or intermediary in commercial transactions. 3) A kind of steward or agent. U svakom slučaju italik na ta dva izraza je moj. Imena, naslove knjiga i eseja koje Dabaši pominje ostavljam u originalu.
-------------------------------
U nedostatku unutrašnje podrške i spoljnog legitimiteta, piše Hamid Dabaši, američka imperija računa na pedigree intelektualaca-najamnika, beskućnih umova i vojnih plaćenika.
Tokom predsedničkih izbora 2004, tokom poslednjih bitaka kampanje, između predsednika Džordža W. Buša i senatora Džona Kerija u jednom momentu javna debata se svela na poređenje između dve ideje imperija bez hegemonije (predsednik Buš) versus hegemonija bez imperije (senator Keri). Tema je ostala sporna, tangentna, akademska i nerešena reizborom predsednika Buša.
Ubrzo nakon što je Seymour Hersh objavio članak u Njujorkeru, aprila 2006, otkrivši jedan plan Pentagona da napadne Iran – napad kojim je po prvi put od Hirošime i Nagasakija kontemplirana upotreba atomskog oružja – anti-ratni aktivisti celog sveta su se uzbudili činjenicom da ovo naročito zastrašujuće proširenje američkog militarizma može značiti smrt za desetine hiljada nevinih ljudi. Jedna organizacija zabrinutih naučnika je napravila upozorenje u formi video simulacije, predviđajući da bi takva invazija, ukoliko bi uključivala takozvanu "taktičku" upotrebu nuklearnog oružja, odmah ubila najmanje 3 miliona ljudi i izložila milione drugih kancerogenim agentima, a katastrofa bi se proširila istočno u Avganistan, Pakistan čak i u Indiju.
Sumnjivo odsutno u reakcijama, za ili protiv ove kriminalne kontemplacije koja preti milionima nevinih u regionu, je bilo bilo kakvo sistematsko povezivanje identične retorike Bušove administracije protiv Irana sa onom samo nekoliko godina ranijom protiv Avganistana i Iraka.
Očigledna kolektivna amnezija koja je pratila otkrovenje plana za američku invaziju na Iran, dok katastrofalne posledice invazije Avganistana i Iraka tek treba mapirati, je još jednom pokrenula pitanje hegemonije i imperije, jednog bez ili sa drugim – ima li metodičnosti u besnilu američkog vojnog avanturizma diljem planete. Da li ova imperija ima planove o hegemoniji, ideološke agende koji pravdaju globalno huškanje na rat, ili je to samo melodramatična obaveštajna operacija, pravljenje haosa po svetu, bez moralne i političke odgovornosti za teror koji nanosi čovečanstvu.
Naravno, istoričari kao Niall Ferguson su probali da teorijski objasne istorijski domen nastajuće imperije SAD. U svojoj knjizi Colossus: The Price of American Empire (2004), Ferguson slučajno naziva Američku imperiju "impreijalizmom anti-imperijalizma," naime formom efektivne globalne dominacije koja ne voli da se naziva pravim imenom – i koja se u stvari pozicioniše kao oslobađajuća snaga. Na drugoj strani spektruma. Michael Hardt i Antonio Negri su, čak pre kataklizmičkih događaja 11.09.2001, artikulisali teorijsku poziciju, u njihovom sada klasičnom tekstu Empire (2000), dokazujući da je klasičan imperijalizam mutirao u jedan imperijalni model dominacije, koji odgovara kulturnoj, društvenoj i ekonomskoj globalizaciji. Model koji je u suštini ukorenjen u američkoj ustavnosti. U novom predgovoru koji je izuzetni istoričar Eric Hobsbawm napisao (2005) za klasično delo V G Kiernan-a, America, The New Imperialism: From White Settlement to World Hegemony (1978) on dokazuje da kad su u pitanju aglo-američke ideje o njihovoj imperijalnoj misiji "ostatak sveta je samo sirovi materijal, glina koju treba oblikovati grnčarskim rukama. Ova pretpostavka superiornosti može biti legat britanskog ostrvljanstva pojačanog američkom veličinom i bogatstvom" (xvi). U međuvremenu, Amerikanci poput Chalmers Johnson-a, u sjajnoj knjizi The Sorrows of Empire: Militarism, Secrecy, and the End of Republic (2004), su pružali besprekorno dokumentovane i ipak žalosne eulogije padu i abdikaciji američke republike i usponu predatorske imperije iz njenog pepela. Drugi posmatrači, poput Michael Mann-a u Incoherent Empire (2003) ili Robert D Kaplan-a u Imperial Grunts: The American Military on the Ground (2005) poklanjaju posebnu pažnju – teorijsku i faktografsku – militarističkoj dimenziji ove imperije.
U suštini ne postoji odsustvo interesovanja ili uvida u kako i na kojim opštim konturama se Američka imperija upravlja svojom turbulentnom putanjom. Kao deo ovog opšteg zanimanja za Američku imperiju, sa ili bez hegemonije, može se predložiti, s obzirom na koji način propaganda SAD operiše od 11.9, da se čini (kako unutar tako internacionalno) da je imperija potpuno uslovljena na modelu momentalne amnezije, sistematičnom gubitku kolektivne memorije. Da bezočno računa na pretpostavku da niko ne posmatra, niko ne broji, i niko ne beleži ništa – da je istorija mrtva, kao i memorija, sećanje, iskustvo. Ova propozicija možda funkcioniše i stoji u skladu sa osnovnom tezom koja je pokrenula ovu predatorsku imperiju. Naime, Fukujamina ideja o "kraju istorije," koja u ovom slučaju ide do kraja kolektivne memorije i brisanja zajedničkog iskustva – čak i (ili možda baš naročito) najskorije istorije.
Kako objasniti ovu politički ubrzanu kolektivnu amneziju – proizvodnju pristanka i odbacivanje istorije brzinom jedne glavne vojne operacije svake dve godine? Jedan način dekodiranja traumatičnog terora koji leži u srcu kodiranja 11.9. je da ga čitamo kao formu istorijske amnezije, kolektivne represije, koja najbolje odgovara globalizovanom spektaklu koji je naizgled neranjivo učinio očigledno ranjivim. Trauma 11.9. je bila mnogo veća od Perl Harbura, sa kojim je obično poređena, jednostavno zbog magnitude spektakularnosti i zastrašujuće vizualnosti. Armagedonski raspad tornjeva blizanaca Svetskog Trgovačkog Centra je, više od bilo čega, prikazao ranjivost glavnog imperijalnog mementa, projekciju globalizovanog kapitala – njegove zaštitne toteme, falične simbole njegove monumentalne moći. Ta ranjivost je bila suviše nezaboravna da bi se dozvolilo da bude zapamćena. Istovremeno fabrikovanje neprijatelja i pokretnih meta, jednu na repu druge, jedno suđenje za drugim, je postalo modus operandi virtuelne imperije. Imperije kojoj nedostaje, koja je zapravo uslovljena nedostatkom dužeg pamćenja i koja računa na intenzitet kratkog pamćenja koje traje otprilike dve do tri godine – jedan do dva rata na jedne predsedničke izbore.
MOŽE SE TAKOĐE DOKAZIVATI da je ovaj akt kolektivne amnezije praćen strategijom selektivnog pamćenja – dve patologije koje uvećavaju i podržavaju jedna drugu. Naročito snažan pokazatelj takvog selektivnog pamćenja je, sada vrlo očigledno, kako su memoari ljudi sa islamskim bekgraundom, od početka "rata protiv terorizma", preplavili tržište SAD. Ova literatura, koja je možda najbolje predstavljena knjigom Azar Nafisi Čitanje Lolite u Teheranu (2003), obično ima za cilj da ukaže na legitimnu zabrinutost za sudbinu muslimanskih žena u islamskom svetu, ali ipak stavlja taj neugodan položaj isključivo u službu ideoloških psiholoških operacija, vojno uslovljenih ka američkom globalnom ratnom huškanju. Kako predsednik Buš često naglašava SAD su sada u dugom ratu sa terorizmom kome se ne vidi kraj. Ovaj terorizam ima "islamski" karakter i poreklo. "Islam" u takvom posebnom čitanju je bezvredan, nasilan, i nadasve izopačen prema ženama – pa prema tome borba protiv islamskog terorizma, ipso facto, je borba za spasavanje muslimanskih žena od zla njihovih muškaraca. "Beli čovek spasava braon ženu od braon muškarca," kako ugledna postkolonijalna feministkinja Gayatri Spivak piše u svom originalnom eseju, Can Subaltern Speak?
Tri godine od izlaska knjige Azar Nafisi, Čitanje Lolite u Teheranu, baš u vreme svetske zabrinutosti o još jednoj američkoj vojnoj operaciji u regionu, može se jasno videti i zaključiti da je ova knjiga delimično odgovorna za kultivisanje javnog mnjenja protiv Irana u SAD (i po ekstenziji globalno), doprinevši mnogo kao ključni propagandni alat tokom ratova u muslimanskim zemljama kao što su Avganistan (2001) i Irak (od 2003). Bliže ispitivanje tog teksta otkriva dosta o načinu na koji američki imperijalni koncept operiše u specifično islamskom domenu.
Pojava knjige Čitanje Lolite u Teheranu se poklopila sa najratobornijim periodom u novijoj istoriji SAD, globalnom pumpanju miltarističkih mišića. Tekst je na sebe privukao pažnju pokazujući način na koji domaći potkazivači pretvoreni u intelektualce-najamnike igraju odlučnu ulogu u omogućavanju javne saglasnosti sa imperijalnim hibrisom. Jednim udarcem Azar Nafisi je posigla tri cilja: 1. sistematsko i neisrpno klevetanje jedne cele kulture revolucionarnog otpora istoriji divljačkog kolonijalizma; 2. čineći to blatantno širi pretpostavljena kulturna predutemeljenja predatorske imperije 3. u isto vreme služi najretrogradnijim i reakcionarnim snagama unutar SAD, izazivajući otvoreni rat protiv ponosa tog mesta – raznih emigranata i rasnih manjima koje traže priznanje na univerzitetima i američkom društvu uopšte.
Do sada, što se tiče neiscrpne mržnje za sve iransko – od literarnih remek-dela do običnih ljudi – nijedan tekst, bar ne od notorne knjige Betty Mahmood, Not Without My Daughter (1984), nije proizveo tako sistematsku visceralnu mržnju za sve iransko. Međutim, pokušavajući da reciklira englesku literaturu u verziji "uz kaficu" kao ideološko predutemeljenje Američke imperije, Čitanje Lolite u Teheranu podseća na najkužnije britanske kolonijalne projekte u Indiji, kada je, na primer, godine 1835. kolonijalni oficir Thomas Macaulay izjavio: "Moramo učiniti sve da oformimo klasu koja bi mogla da bude tumač između nas i miliona kojima vladamo, klasu Indijaca po krvi i boji, ali Engleza po ukusu, mišljenju, rečima i intelektu." Azar Nafisi je personifikacija tog domaćeg potkazivača i kolonijalnog agenta, koji polira svoje usluge za američku verziju istog tog projekta.
Unutar SAD Čitanje Lolite u Teheranu promoviše dela "zapadnih klasika" u vreme kada su decenije borbi postkolonijalnih, crnih i feministkinja trećeg sveta najzad uspele da se izbore za skromnu pažnju u svetskoj književnosti. To što je to postigla, dok je radila za sekretara odbrane Pola Volfovica, indoktriniranog ocem američkih neokonzervativaca Leom Štrausom (i njegovim nečasnim traktatom Persecution and the Art of Writing), trenirana od strane libanskog šija neokon umetnika Fouad Ajami-a, svim srcem prihvaćena od Bernard Lewis-a (najpokvarenijeg ideologa rata SAD protiv muslimana), je baš junačko ostvarenje za jednu eks-profesoricu engleske književnosti bez ijednog kredibilnog naučnog rada ili knjige potpisane njenim imenom osim Čitanje Lolite u Teheranu.
Knjiga Azar Nafisi je tako locus classicus ideološkog predutemeljenja imperijalne dominacije SAD kod kuće i inostranstvu. To mesto dostiže u tri istovremena poteza: 1) računa na kolektivnu amneziju istorijskih činjenica oko sukcesivnih imperijalnih koraka ka globalnoj dominaciji – jer najvažnije u Čitanje Lolite u Teheranu je upadljiv nedostatak istorijskog i blatantno izbeljivanje literarnog; 2) naglašava sistematičnu zloupotrebu legitimnih ciljeva (u ovom slučaju nerazumnu represiju žena pod muslimanskim zakonima) za nelegitimne namere; 3) kroz upotrebu engleske literature, reciklirane i artikulisane od strane "orijentalne" žene koja se prikazuje kao savremena Šeherezada, pokušava da isprovocira mračne uglove evro-američkih orijentalnih fantazija i na taj način neutrališe kompetitivna mesta kulturološkog otpora imperijalnim planovima SAD kako kod kuće tako u inostranstvu, dok ipso facto diskredituje dugu i časnu borbu žena za njihova prava po celom kolonijalnom svetu kako protiv domaćeg patrijarhata tako protiv kolonijalne dominacije. U ovom drugom projekat Čitanje Lolite u Teheranu je samo površinski ograničen na diskreditovanje iranskih i po ekstenziji islamskih književnih kultura i feminističkih pokreta; podjednako važan cilj je da odbaci i omalovaži konkurentske ne-bele kulture imigrantskih zajednica, od afro-američke preko azijsko-američke do latino-američke i kultura drugih rasnih manjina.
Retko je orijentalni sluga belog imperijalnog plana uspeo da upakuje toliko mnogo usluga imperijalnom hibrisu u inostranstvu i rasističkom elitizmu kod kuće – sve u jednom potezu. Zato je važno čitati Nafisi ne samo zbog njenog globalnog ideološkog servisa imperijalističkim planovima SAD, nego jednako zbog njenih reakcionarnih posledica unutar SAD.
NA POVRŠINI knjiga Čitanje Lolite u Teheranu Azar Nafisi ima jednostavnu priču. Ženi, profesoru engleske literature na jednom iranskom univerzitetu, koja je rođena u privilegovanoj porodici i stoga obrazovana u Evropi i SAD, prekipi zbog gnusnih ograničenja islamske republike, te daje ostavku. U svojoj kući okuplja svojih sedam najtalentovanijih studentkinja i one se sreću i čitaju neka remek-dela "zapadne literature." Povezujući karaktere i događaje iz romana one u stvari čitaju svojim dnevnim nevoljama u jednoj bezbožnoj islamskoj republici. Priča, tačna ili proizvedena ili kombinacija oba, daje priliku naratoru da sveobuhvatno prokle ne samo islamsku revoluciju, nego sa njom u suštini celu naciju, siromašne i obespravljene, koji su je izveli – a za koje ona nema apsolutno ništa osim najdubljeg prezira. Da bi povezali ovu priču i ekstenzivne usluge imperijalnim operacijama SAD, kako kod kuće tako u inostranstvu, potreban nam je širi teorijski okvir referenci u komparativnim književnim studijama.
U studiji kulturnog predutemeljenja imperijalizma, Culture and Imperialism (1993), Edvard Said je proučio preklapanje teritorija, kako ih je zvao, između literature i političkog, kulturnog i imperijalnog, u evro-američkoj imperijalnoj uobrazilji. Ovo, kako je on neumorno ponavljao, nije da bi sveo evropsku književnost na političke nagone bilo kog perioda, nego u stvari obrnuto, da postavi političke činjenice, u njegove poslovične kontrapunktalne hermeneutike, kao glavne sagovornike književnom događaju – naročito evropske književnosti perioda.
U isto tako značajnom delu o odnosu između domaće i spoljne politike imperije i njihovim kulturološkim manifestacijama, Amy Kaplan je u The Anarchy of Empire in the Making of US Culture (2002), pokazala vezu između domaćih i spoljnih poslova takvog imperijalnog projekta. U ovom izuzetnom radu književnog istraživanja, Amy Kaplan je demonstrirala kako je, najkasnije od sredine devetnaestog veka i početaka sukcesivnih ratova sa Meksikom, Španijom, Kubom i Filipinima, imperijalni ekspanzionizam SAD usko povezan sa domaćim političkim temama kao što su rasa, klasa i pol.
Sa druge strane istog argumenta, u njenom pionirskom istraživačkom radu, Masks of Conquest: Literary Study and British Rule in India, Gauri Viswanathan je trasirala uspostavljanje studija engleske književnosti unazad do njihovih korena u Indiji kao efektivne strategije kolonijalne kontrole. Studije engleske književnosti, kako je to Viswanathan vešto pokazala, su bile instrument omogućavanja britanske vlasti kroz obrazovanje generacije Indijaca koji su bili, kako je to Macaulay rekao, "Indijci po krvi i boji, ali Englezi po ukusu, mišljenju, rečima i intelektu."
Edvard Said Amy Kaplan i Gauri Viswanathan su nam ostavili potkrepljeno učenje koje se geografski prostire od SAD preko Evrope do Indije, a teorijskom implikacijom po celom kolonijanom svetu, kao ubedljivi argument da je učenje engleske književnosti istorijski bilo zaključni britanski, a sada američki imperijalni impuls. Ponovo, nijedan od ovih naučnika i teoretičara nije sveo književnost na politiku, nego je jednostavno postavio politički interlokutor odmah do kniževnih dela na način hermeneutičke provokacije značenja i značaja – uspostavljanjem skoro istih veza može se primeniti feministička ili anti-rasistička kritika na ta ista dela bez kompromitovanja njihovog književnoj značaja.
Pojava knjige Čitanje Lolite u Teheranu Azar Nafisi je najubedljiviji savremeni slučaj još jednog pokušaja da se engleska literatura opet postavi kao modus operandi proizvodnje transregionalnog kulturnog jednoglasja sa evro-američkom globalnom dominacijom. Činjenice o povezanosti Azar Nafisi sa liderima američkog neokonzervativnog pokreta i njeno sistematsko omalovažavanje iranske kulture i po ekstenziji lokalnih i regionalnih kultura kao stvarnih ili potencijalih otpora američkoj imperiji, glorifikovanje kanonizovanog unutrašnjeg svetog mesta za ikoničko slavljenje "Zapadne književnosti," su dodatni faktori koji je nedvosmisleno stavljaju u službu predatorske imperije – službu koju obavlja kroz klišeima prepunu invokaciju najretrogradnijih orijentalnih fantazija njenih čitalaca u SAD i Evropi.
S OBZIROM NA TRANSNACIONALNI karakter globalizovane imperije presudna funkcija njenog ideološkog predutemeljenja je zasnovana na ulozi koju intelektualci emigranti mogu igrati. Mutacija Azar Nafisi od legitimnog kritičara zverstava iranske islamske republike (protiv žena naročito) u potrebnog ideologa Bušovog imperijalnog projekta je važna lekcija o tome kako se nova vrsta intelektualaca-najamnika regrutuje i odmah stavlja u upotrebu za ideološku izgradnju (i kulturološko predutemeljenje) inače neizvesnog polaganja prava na imperijalnu hegemoniju.
Odmah po 11.9. domorodački intelektualci-najamnici su aktivno regrutovani da preuzmu kritičnu ulogu za račun militantnih ideologa imperije SAD. Njihov zadatak je da predstavljaju autoritet, autentičnost i domorodačko znanje i tako informišu javnost SAD o užasima koji se dešavaju po svetu, posebno u regionu njihovog rođenja, čime opravdavaju imperijalne planove SAD kao oslobađanja tih nacija od sopstvenog zla.
Kao i svaki drugi čin propagande i dezinformacije Čitanje Lolite u Teheranu se zasniva na elementu istine. Islamska republika Iran ima užasnu istoriju gušenja, ućutkivanja i otvorenog ubijanja sekularnih intelektualaca, dok sistematski i legalno gradi stanje rodnog aparthejda. Međutim, funkcija intelektualca-najamnika nije da otkriva i da se suprotstavlja takvim užasima, umesto toga, uloga je da uzme taj elemenat istine i prepakuje ga na način da najbolje posluži ratobornoj imperiji: prerušen u legitimnu kritiku lokalne tiranije omogućava sprovođenje lukave globalne dominacije – efektivno produžavajući, zapravo povećavajući teror koji namerava da predstavi.
ZBOG TOGA ŠTO JE PRIRODNI delokrug intelektualaca-najamnika moralnost srednje klase zemlje domaćina (sada mutirale u imperiju), iluzije i nagoveštaji su među glavnim oruđima njihovog rada. Prvi i najintrigantniji aspekt Čitanja Lolite u Teheranu su njene korice, koje pokazuju dve tinejdžerke koje se naginju u očiglednom činu čitanja nečega. Šta tačno čitaju mi ne vidimo odnosno ne znamo. Iznad njihovih glava je naslov "Čitanje Lolite u Teheranu." Neposredna sugestija je veoma jednostavna. Tema knjige nam implicira da čitaju "Lolitu" Vladimira Nabokova u Teheranu i eto te dve tinejdžerke koje izgledaju iranski sa njihovim velovima čitaju (nešto). Dve devojke izgledaju srećno usresređene na to što čitaju i to čine na tako drag način da to izaziva simpatije i čak budi osećaj saučesništva. Koja bolja slika može da predstavi ideju – ostavivši mašti posmatrača da one svakako čitaju Nabokovljevu Lolitu? Tačno? Netačno.
Mala pauza nad ovim koricama otkriva nešto potpuno drugačije. Slika i tekst stavljeni zajedno – daju klasičan slučaj najbolje obrađen od Rolana Barta u njegovom sjajnom eseju o "The Photographic Message" – sugerišu zavodnički dodatak orijentalnog izopačenja najnotornijem slučaju pedofilije u modernoj književnoj fikciji. I kao društveni znak i kao književni označavalac termin "Lolita" podseća na nedopušteni seks sa tinejdžerkama. Pokrivene glave ove dve iranske tinejdžerke na taj način sugestivno pozajmljuju i podmuklo puštaju s lanca fantazmagoričnu orijentalnu fantaziju i daju je na zajam najmračnijem slučaju pedofilije u modernoj književnoj fikciji. Pod rubrikom koju je nazvao fotografski paradoks, Bart je dao brilijantnu dijagnozu da imitativa umetnost kao što je fotografija "obuhvata dve poruke: naznačenu poruku, koja je sama analogon i poruku značenja, koja do izvesne mere zavisi od toga u kom društvu komunicira i to određuje šta ono (društvo) misli o njoj." (Roland Barthes, "The Photographic Message," in A Barthes Reader. Hills and Wang, 1982: 195-198).
Naznačena poruka ovde izgleda sasvim očigledna: te dve devojke čitaju "Lolitu" u Teheranu – one čitaju ("Lolitu") i one su u Teheranu (one izgledaju iranski i one imaju velove na glavama). Poruka značenja je podjednako evidentna: Zamisli – nedopušteni seks sa tinejdžerkama u jednoj islamskoj republici! Šta misliš o tome, korice sugestivno predlažu i pitaju, možeš li uopšte zamisliti čitanje Lolite u Teheranu? Pogledaj te dve orijentalne Lolite! Rasistička implikacija sugestije – kao i zaprepašćeno pitanje "zar možeš zamisliti čitanje te novele u toj zemlji?" – se takmiči sa otvorenom orijentalizovanom pedofilijom i uključuje providnost marketinške strategije koja privlači najnastranije orijentalne fantazije nacije koja je već skamenjena i van sebe od surovog rata protiv fantazmagoričnih Arapa/muslimana koji su upravo kastrirali dva totemska stuba u Njujorku.
Jedan od najuobičajenih klišea o poželjnom Orijentu su mladići (under-aged man) i devojke naslikane na mnogim orijentalističkim slikama. "Lejla", Ser Frank Dicksee-ja (1892) i "Safie, jedna od tri dame Bagdada" (nedatirana) William Clarke Wontner-a su među neposrednom arheološkim uzora koricama Čitanja Lolite u Teheranu, koja je samo fotografski "apdejt" duge tradicije orijentalističkog slikarstva.
Isto tako je na ovim koricama evidentan ceo žanr kolonijalnih razglednica sa mladim Alžirkama – nameštene, proizvedene i kupovane od strane francuskih kolonijalnih oficira. Malek Alloula je proučavao ove slike u The Colonial Harem (1995). Proučavanjem ovih kolonijalnih fotografija, je pokazao kako patološka kolonijalna fantazija generiše i održava ono što je Bart nazivao "nultim stepenom" fotografskog dokaza da prikazuje i poseduje kolonizovano telo. Nalazim proročkim, kad ne bi bilo tako opsceno, da u prostoru između prednje i zadnje korice knjige Čitanje Lolite u Teheranu imamo modernizovani pedofilijski orijentalizam tako jezgrovito dokumentovan: na prednjim koricama sliku dve pokrivene iranske tinejdžerke i na zadnjim pohvala profesora orientalizma Humbert-a i Lewis-a lično.
Očigledni čin nametanja ovog kolonijalnog obeležja na koricama knjige Azar Nafisi se ne završava sa time kako on deluje. Ima još, mnogo više od toga. U stvari slučaj ovih korica obezbeđuje jedno interesantno iščašenje Rolan Bartove binarne opozicije naznačene i poruke značenja fotografije i njenog natpisa. Iščašenje je u tome da je slika ove dve tinedžerke ukradena iz sasvim drugačijeg konteksta. Originalna slika od koje su korice napravljene je ukradena iz novinskog izveštaja tokom parlamentarnih izbora 2000. u Iranu. Na originalnoj slici dve devojke čitaju vodeće reformske novine Mosharekat. Azar Nafisi i njen izdavač su možda pomislili da ih niko ne gleda i da mogu izobličiti istoriju ljudi na koji god način žele. Međutim, originalna slika iz koje su korice ukrale ideju govori o tom falsifikatu.
Korice knjige Čitanje Lolite u Teheranu su ikonička krađa iz novina, izobličena i uokvirena u ram za potpuno različit cilj od onoga zbog koga je fotografija snimljena. U svojoj izobličenoj formi i ramu, slika je isečena tako da mi više ne vidimo novine koje mlade studentkinje drže u rukama, te tako kreira iluziju da one "Čitaju Lolitu" – sa velovima koji obavljaju posao "u Teheranu." Na originalnoj slici dve mlade studentkinje su očigledno u studentskom naselju, čitaju novine koje izveštavaju poslednje rezultate parlamentarnih izbora u njihovoj zemlji. Izrezujući novine, brišući njihove koleginice sa pozadine zajedno sa perfektno vidljivom fotografijom predsednika Hatamija – ikone reformističkog pokreta – i sugerisanjem da dve devojke čitaju "Lolitu" oduzima im njihovu moralnu inteligenciju i njihovo učestvovanje u demokratskim aspiracijama njihove domovine, terajući ih u kolonijalni harem.
U VREME "kraja istorije," kako neokonzervativni kolega Azar Nafisi Frensis Fukujama teoretiše, zadatak intelektualca-najamnjika je da ljubazno deluje shodno tome, pomažući da se obrišu sve nacionalne istorije i obezbede zabavnu priču da ispuni vakuum. Zabava mora imati privlačnost za mase. Sadržaj knjige Čitanje Lolite u Teheranu tako odgovara koricama – oboje pravilno služe neposrednom imperijalnom kontekstu. Na stranu istorija, čovek čita ovu knjigu uzalud tražeći makar jedan jedini razgovor o bilo kakvoj relevantnoj književnoj teoriji od onih koje su se nagomilale generacijama o ili oko radova autora koji drže četiri poglavlja knjige – Nabokov, Skot Ficdžerald, Henri Džejms i Džejn Ostin. Čitanje Lolite u Teheranu je neobično uskogrudan tekst, ne samo nesvestan iranske istorije, društva i kulture, nego podjednako dalek od čitavih biblioteka komentara i analiza akumuliranih generacijama o i oko o autora i knjiga o kojima govori. Ali ovo izostavljanje dobro odgovara onome čemu je tekst namenjen – naime, da obezbedi širokom spektru čitalaštva funkcionalnu priču koja zamenjuje istoriju, čita se kao fikcija, a izobličuje realnost koju pretenduje da predstavlja.
Nazad u stvarni svet, naravno, nema ničeg neobičnog da iranci čitaju dela fikcije bilo koje vrste i iz celog sveta kao akt političkog prkosa. Na tom mestu opet Azar Nafisi nastavlja da reže sliku na način vizualne krađe koju su počinili ona njen izdavač na koricama – kradući deo istine da bi rekla veću laž. Nisu samo "zapadni klasici," kako ova knjiga tvrdi, ti koje Iranci čitaju kao izraz političkog prkosa militantnoj tiraniji – bila ona (tiranija) Pahlaviji (o kojima Nafisi ostaje potpuno nema) ili sadašnji klerici. Tokom devetnaestog i dvadesetog veka velika dela književnosti iz celog sveta su očarala i obogatila iransku književnu i političku kulturu. U njihovoj najskorijoj istoriji i tokom kolonijalne modernosti, a počevši sa Francuskom revolucijom Iranci su sistematski i periodično bili izlagani svetskoj književnosti. Svaki put je to zapravo upriličeno nekim revolucionarnim ili traumatičnim događajem. Francuska revolucija 1789. je omogućila izlaganje Iranaca francuskoj i engleskoj književnosti. Evropske revolucije 1848. su imale duboku draž među iranskim intelektualnim emigrantima u Istanbulu, što je rezultiralo sa još više prevoda sa francuskih i engleskih izvora. Ruska revolucija 1917. je imala isti efekat što se tiče ruske književnosti, isto tako i američka okupacija Irana tokom Drugog svetskog rata i kasnije Vijetnamski rat i pokret za građanska prava su uticali na prevod američke književnosti. Latino-američke revolucije, afrički anti-kolonijalni pokreti, indijski anti-kolonijalni nacionalizam, kineska revolucija, kubanska revolucija, studentski ustanak u Francuskoj itd. – su sve dodatni međaši iranskog izlaganja svetskoj literaturi, kao što je očigledna naša izloženost modernoj arapskoj književnosti odmah nakon kolonijalne okupacije Palestine i naserovskog nacionalizma. Azar Nafisi ili ne zna ove istorijske činjenice ili ih krije – u svakom slučaju ona izrezuje aktuelnu formu i uramljuje ovu kompletnu sliku sužavajući je na format koristan za jedno aktivno recikliranje vrlo selektivnog čitanja engleske književnosti.
KAO ŠTO JE AMY KAPLAN pokazala u njenoj Anarchy of Empire in the Making of US Culture, "konceptualne granice između domaćeg i stranog" su glavni artefakti koje imperije u isto vreme podižu i destabilišu. Paradoks koji Amy Kaplan artikuliše je rešen dvostrukim zadatkom koji intelektualci-najamnici izvršavaju diskreditujući njihovu domaću kulturu otpora i, ipso facto, neutrališući podjednako snažnu kulturu otpora među imigrantskim zajednicama i radikalizovanim manjinama u metropolskim centrima imperije. Tako da postoji i druga – ne tako skrivena – agenda ili posledica vidljiva u knjizi Čitanje Lolite u Teheranu. Nakon decenija uporne borbe protiv dominacije evrocentričnog kurikuluma u akademiji SAD, borbe za povratak demokratskog poštovanja svetske književne scene, Nafisi još jednom ponovo vraća časovnik za jedno pedeset godina sa jednim i eksluzivnim veličanjem evrocentrizma u književnosti.
Promovisanje rasističkog cilja jedinstvenog književnog kanona u SAD i Evropi ide ruku pod ruku sa omalovažavanjem, odbacivanjem ili ignorisanjem postojanja ne-evro-američkih književnih i kulturnih tradicija. Niko nikad neće saznati, čitajući Čitanje Lolite u Teheranu da Iranci, kao i sve druge nacije, imaju sopstvenu književnost, konstelaciju žena pisaca, pesnika, umetnika, aktivista i naučnika boljih od svih, da su oni preživljavači i sanjari ne samo u globalnim terminima prema njihovoj geopolitici nego i prema domaćim, njihovim sopstvenim, nevoljama i težnjama. Da su oni u istom periodu (devedesetih) kada je Azar Nafisi odlučila da se spusti na nivo života u Iranu i uzela truda da spasava dušu nacije predavajući nekolicini privilegovanih "Zapadne Klasike," proizveli sjajnu kinematografiju koja je ostavila svet u čuđenju i divljenju, stvorili feminističku štampu i književnost retko dostignutu u bilo kojoj zemlji, te izabrali više žena u njihov parlament nego u što ih je američkom kongresu. Narativno brisanje persijske književnosti i iranske kulture dok piše u potpuno iranskom kontekstu mutira u globalno omaložavanje svetske književnosti uopšte, svake književnosti ili kulture koja može predstavljati element otpora imperijalnim planovima i njihovim ideološkim predutemeljenjima.
Kritikovanje bede islamske republike – i priznavanje heroizma naciji koja je prvo svoje nade investirala u nju, a sada se gorko bori protiv iste – je sasvim legitimni i vrlo hitan zadatak. Međutim, pridruživanje neokozervativnom preuzimanju demokratskih institucija SAD od strane militantnih otpadnika i time pomaganje izgradnje književnog kanona za predatorsku imperiju je sasvim druga stvar. Prvim se restaurira dostojanstvo i nada nacije i njenog kulturološkog otpora imperijalnoj dominaciji, drugo je pokušaj krađe tog dostojanstva i nade od nje.
Glavni problem knjige Čitanje Lolite u Teheranu u stvari ne leži u njenoj sistematskoj distorziji iranske književne i društvene istorije nego, mnogo važnije, u tome koliko je krajnje ignorantska (indiferentna ili omalovažavajuća) prema masivnim debatama kontra-kulturnog pokreta u akademskom životu SAD, kratko nazvanim multikulturalizam, tako se Nafisi pridružuje desničarskim snagama, konzervativnom otporu promenama kurikuluma na američkim i evropskim koledžima i univerzitetima, pa prema tome uopšte u svetu. Nafisi nije predavala ni na jednom liberalnom koledžu ili univerzitetu u SAD. Ona je potpuno nesvesna ili je indifirentna i neprijateljski raspoložena prema decenijama borbe koju su radikalizovane manjine (ženske i manjinske studije) vodile da bi napravili udubljenje u vakumiranom pakovanju terora kurikuluma belog establišmenta. U vreme kada je cela nacija uključena u radikalnu debatu o diversifikaciji kurikuluma Azar Nafisi se pridružuje najgorim reakcionarnim elementima pevajući ode "zapadnim remek-delima." To posle decenije konzistentne borbe koju su uspešno vodili Amerikanci, Afro-Amerikanci, Latino-Amerikanci, Azijski-Amerikanci, feministikinje, i dugačak spisak drugih oklevetanih i obespravljenih zajednica, protiv belog muškog suprematističkog kanona visokog obrazovanja u SAD, uprkos prilikama i uprkos moćnoj opoziciji od strane hrišćanskog fundamentalizma i drugih konzervativnih bastiona koji podržavaju ovu imperiju. Sa potpunom ravnodušnošću za tu borbu, ne samo unutar Amerike nego zapravo globalnu, Azar Nafisi nedvosmisleno stavlja još jednu ne-evropsku kulturu van okrilja književnosti – van veličanstvenog i lepog.
U OBEZBEĐIVANJU SVOJIH USLUGA predatorskoj imperiji intelektualac-najamnik obavlja svoj deo posla u normalizaciji centra imperije, predstavljajući periferije van granica kao abnormalne i groteskne. Nafisi piše o čudnosti čitanja "Lolite" u Teheranu, kao da je ta knjiga u SAD ili Evropi primljena kao poslovično parče kolača. Knjiga i obe verzije filma napravljene po knjizi su sistematski zabranjivani i bojkotovani počev od prvog izdanja u Francuskoj 1955. Nabokov nije mogao da nađe izdavača u SAD spremnog da preuzme rizik sa "Lolitom." Najmanje četiri izdavača je odbilo Nabokova do 1954. Najzad je odneo knjigu u Evropu i dogovorio se sa Olimpija Presom, Maurice Girodias-a – izdavačem pornografskih naslova poput "Bela nedra," "Otvorenih usta" i "Seksualni život Robinzona Krusoa" – da štampa svega 5000 komada "Lolite."
Sve dok Grejem Grin nije uzeo "Lolitu" ozbiljno i objavio intervju sa Nabokovim niko u Evropi ili SAD nije bio voljan da napiše prikaz knjige. Grinova podrška je razbesnela britansku javnost. Džon Gordon, urednik Sandej Ekspresa je pisao o "Loliti," "najprljivija knjiga koju sam ikad pročitao" i "čista nesputana pornografija." Ministarstvo unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva je naredilo carini da konfiskuje sve kopije koje ulaze u zemlju i vršilo pritisak na francuskog ministra unutrašnjih poslova da zabrani knjigu. Godine 1962. kada je Stenli Kjubrik napravio adaptaciju "Lolite" bio je suočen sa cenzorskom politikom PCH-a (Production Code of Hollywood) i Rimokatoličkom ligom pristojnosti (Roman Catholic Legion of Decency). Godinama kasnije 1998. kada je Adrian Lyne napravio svoju verziju filma bio je napadnut od konzervativaca u SAD i Evropi. Meganin zakon (Megan's Law) 1994. u Nju Džerziju, zakon o zabrani dečje pornografije 1995. i ubistvo JonBenet Ramsey-a 1996. su uvele Linovu "Lolitu" u javnu debatu. Kao književno delo Lolita Vladimira Nabokova je bila mnogo hvaljena i proklinjana, upotrebljavana i zloupotrebljavana – a razbacivanje sa očiglednom čudnošću čitanja te knjige u Teheranu nije ništa drugo nego egzotizacija inače perfektno kosmopolitske književne scene – scene koju Nazar Afisi sistematski izobličava i ismejava.
DA PODRŽI LEGITIMITET predatorske imperije intelektualac-najamnik mora takođe da uradi svoj deo u re-akreditaciji do sada diskreditovanih ideologa imperijalnog projekta. Intelektualac-najamnik govori autentičnim glasom, domorodačkim. On je "odande" i ona "zna o čemu govori," tako njihovi glasovi nose autoritet domaćeg potkazivača. Najkorisniji zadatak Azar Nafisi je da bude orijentalni glas koji daje kredibilitet najdiskreditovanijem živom orijentalisti – jedinom preživelom orijentalisti čije usluge idu još od britanskog kolonijalizma do imperijalizma SAD tokom života (prilično muzejski primerak). Odnos autora Čitanje Lolite u Teheranu i profesora orijentalizma Humbert Humbert-a je topao i nežan, obostrano veoma koristan. Mnogo pre nego što je Bernard Lewis "otvorio vrata" za Azar Nafisi i proglasio Čitanje Lolite u Teheranu "remek-delom," u plaćenom oglasu koji je The US News and World Report štampao o ostarelom orijentalisti (Jay Tolsonn, "A Sage for the Age: Bernard Lewis," The US News and World Report, 12/3/2001), Azar Nafisi kaže o njemu:
"'Kada sam studirala u SAD sedamdesetih bila sam veoma protiv ljudi kao što je Lewis. Imala sam mnogo više knjiga od ljudi poput Saida. Kada sam se vratila, živela i predavala u Teheranu 1979, počela sam da otkrivam koliko je mojih pretpostavki bilo pogrešno.' Čitajući Lewis-a ona je otkrila, između ostalog, kako su muslimani do sredine 19. veka bili mnogo kritičniji prema sopstvenoj kulturi nego bilo koji orijentalista ikad – samokritični duh koga nije bila svesna dok je Lewis i drugi orijentalisti nisu doveli do njega."
Ako je Edvard Said razmontriao konstrukciju orijentalizma Azar Nafisi je regrutovana da je re-akredituje. Iz istog razloga, anticipirajući naklonost Bernard Lewis-a, Azar Nafisi se postarala da je jedan od demonskih karaktera koje opisuje u knjizi vatreni obožavalac Edvarda Saida – identifikujući time jednog od najslavljenijih javnih intelektualaca svoje generacije sa najretrogradnijim sentimentima u teokratiji – sve da se dodvori Bernard Lewis-u i obezbedi negovu podršku za poziciju neokon debitanta.
Što se tiče uzdizanja Bernard Lewis-a, može sasvim lako biti da Azar Nafisi nema pojma o mnogo stvari – uključujući u to islamsku intelektualnu istoriju. Međutim, prihvatiti da, pre nego što su im Humbert, Lewis i drugi orijentalistički plaćenici to saopštili, muslimani nisu bili svesni sopstvenog samokritičnog duha jednostavno prkosi razumu. Na koji to način su muslimani mogli biti samokritični prema sopstvenoj kulturi, a ne biti svesni te samokritičnosti, te su samo čekali orijentaliste da dođu da im to kažu? Šupljina propozicije zjapi pred razumom i mentalnim zdravljem. Međutim, citat orijentalke koji potvrđuje strukturalnu mržnju civilizacije koja se prostire po zemljama i kulturama je dobro naplaćen kada je Lewis vratio uslugu i prevalio preko jezika da je knjiga Azar Nafisi "remek-delo" i obezbedio joj ulaz u suteren tamnice moći u Vašingtonu D.C.
DA BI ANALIZIRALI KULTURU imperijalizma SAD, prema Amy Kaplan u The Anarchy of Empire, "potrebno je prelaziti ... granice i izazivati interpretativni okvir nacionalnih paradigmi, koje koriste istoriju za 'naduvavanje našeg nacionalnog ega.'" S druge strane u nedostatku unutrašnje podrške i spoljnog legitimiteta američka imperija računa na pedigree intelektualaca-najamnika, beskućnih umova i vojnih plaćenika. Sve to da bi trenutno proizvela saglasnost, da se obezbedi selektivo pamćenje i održi čvršća kolektivna amnezija koja možda koristi neposrednim imperijalnim ciljevima, ali će, ipso facto podržati samouništavjuće snage koje grade fiktivne zamkove od peska pored pravih talasa istorije. Ova imperija neće trajati. Nijedna imperija ne traje. Kada bi imperije trajale ceo svet bi danas govorio staropersijski.
*********************
Beleške na margini
Da, ponekad i mi alter-globalisti* između vožnji Audijem (ili Fijatom) i arlaukanja u mobilni telefon uzmemo nešto da pročitamo (a da nije kalemar pisao), uložimo eto i neki trud (za dlaku veći od copy/paste sa pravovernog sajta) da to podelimo i napravimo ovaj blog boljim (ozbiljnijim) mestom, a usput ne izvređamo preventivno (u startu) "globaliste" na pasja kola.
* Samo ignoramusi i/ili zlobnici nazivaju ljude koji su protiv "globalizacije," koja nam se (takva kakva je) prodaje kao nešto super, prefiksom "anti."
***
Moje "anti-zapadnjaštvo" je bilo na tapetu više puta na ovom blogu. Ajde da (ponovo) javno izjavim, nemam apsolutno ništa protiv Zapada (odrastao sam u toj civilizaciji i smatram se njenim pripadnikom – hteo to ili ne, tako sam viđen u mom neposrednom okruženju), a naročito nemam protiv njegovih proklamovanih vrednosti, naprotiv. Takođe smatram demokratiju najmanje lošim oblikom vladavine. Jako sam za vladavinu zakona, ljudska prava i sve što uz to ide (ovo opasno liči na ono "volim sve što vole mladi").
Eeeeeeee sad, ako me neko ubedi da su tendencije kao što je distribucija bogatstva u vodećoj zemlji Zapada, da, pogađate SAD, a koja izgleda tako kako izgleda i da je činjenica da američki radnik radi više sati za manju realnu nadnicu nego pre 10, 15 i 20 godina, dakle, ako je sve to demokratska težnja američkog naroda – da oni zapravo hoće da se njihovo nacionalno bogatstvo sliva ka 1% najbogatijih, a da oni siromaše, te da je to odraz demokratije, onda ja pristajem na propoziciju da sam potpuni moron i nemam pojma ni o čemu. Naime, smatram da Zapad nije iznad kritike i da se to može raditi, a ne mrzeti ga (naprotiv).
Ono što hoću da kažem je da bi se mnogi binaroidi iznenadili koliko sam ja zapravo "pro" Zapadan (ne volim da koristim te termine koji ukazuju na binarnost), pa što ne reći i pro-američki. Međutim, na jedan malo suptilniji način nego gang-ho ekipa koja je spremna da proguta kajgod od političke elite. Kad je o tome reč, a povezano sa tekstom g. Dabašija, nisam video da je iko ikad pitao američki narod da li želi da menja republiku za imperiju (što se uveliko dešava i smešno je poricati).
***
Umalo da zaboravim original eseja je ovde.