Probudila se u 9, taman kad je počela sednica Nastavničkog veća. Mrzim trenutak saznanja da se „još samo 5 minuta“ pretvorilo u čitav sat i unezvereno jurcanje po kući, jutarnju toaletu svedenu na pranje zuba i umivanje, grč u stomaku... Tražim telefon da javim... Šta? Da ću zakasniti? Ma, daaaaaaj, već sam zakasnila, a kakva je razlika između 10 minuta i pola sata? Nikakva, ionako ću morati da se pravdam, pa mogu bar kafu da popijem natenane.
Ma ne kasnim ja stalno, omakne mi se tako, neki put, kad znam da me čeka smaranje. A jutros me čekala još jedna sednica na kojoj se ne zaključuje ništa. Održava se forme radi, kol'ko da se ubeleži dnevni red, pa neko pročita predloge zaključaka sa prošle, takođe besmislene, sednice i zdrrrrrrrravo. Do sledeće. Danas na dnevnom redu i podela časova, a ni to nije stvarno. Onako, preliminarno se svađamo ko će šta da predaje, a celo jedno odeljenje nam fali da svi podmirimo normu, što znači da nismo dobro iskalkulisali. Mislim, zaneli smo se malo u treniranju strogoće, pa nam sad đavo kriv. Sad se setili da nam je svaki učenik dragocen, a onomad se utrkivali ko će više kečeva zaključiti. Eeeeeej, nigde više učenih glava i manje pameti nego u prosveti.
Posle sazvali informatičare (sve inženjeri izbegli iz privrede u ladovinu školstva) da nam uvale kucanje Godišnjeg programa škole. Važan dokument od 150 strana naših želja, savim nerealnih strateških i operativnih ciljeva, koje ćemo teško da dostignemo. Samo nek se ispuni forma, al' naprave frku oko toga k’o da Ustav donosimo! Ma svi znaju kol'ko smo alergični na te administrativne poslove, pa nam uvodničar naširoko objašnjava:
- Okupili smo se povodom donošenja značajnog dokumenta na kojem će se zasnivati sve aktivnosti naše škole u narednoj školskoj godini. Prošle godine smo malo probili rokove, pa ne bi nilo zgoreg da ove počnemo ranije i da se maksimalno angažujemo u okviru svojih mogućnosti.
Jedan kolega pita:
- Je l' to ono što samo menjamo datume i umećemo postignuća i evaluacije?
Mi u smeh, a ona nastavlja:
- Evo, ja sam to sve lepo osmislila, uostalom kao i svih ranijih godina, i napravila sam koncizan plan koji treba još malo da se razradi, pa da vi pristupite tehničkom delu zadatka.
- Kakvom tehničkom delu?
- Pa da se to unese u kompjuter i sačuva u elektronskoj formi.
- A u kakvoj je sad formi?
- U rukopisu.
I pokazuje nam gomilu papira. Nas četvoro se zgledamo, pa svi upiljimo u kompjuter na njenom stolu. Po sloju prašine vidi se da ga ne koristi. Ma moram da je pitam, crći ću ako ne progovorim:
- Čekaj malo, a gde vam je prošlogodišnja verzija?
- A pa to ne može tako. Moraćete sve ponovo da kucate.
- Mi? Što znači da ste opet izgubile disk?
- Ma neeee. Ovo je ozbiljan dokument i od svih se očekuje pun doprinos. Svako u svom domenu, naravno.
- Aha. A u kakvoj će formi biti to što sad spremaš?
- Pa u rukopisu. Kažem ti, samo ću ovo da razradim i vi možete to da kucate.
- Misliš ti ćeš to razrađuješ i piskaraš, pa ćeš te žvrljotine da nam daš da ih prekucamo? Pa ćeš posle da dorađuješ i menjaš u hodu?
- Ma neeeeeee, sve ću ja to vama čitko da ispišem.
- Pa što to odmah ne iskucaš? I mi to lepo ubacimo tamo gde treba i formatiramo i skratimo posao?
A znam što neće, plaši se da je ne ubije struja kad uključi komp. I nije mrdnula dalje od pasijansa, al’ hoću da čujem od nje.
- Ti stvarno ne razumeš? Ovo je veoma važan dokumen na kome se zasnivaju sve naše aktivnosti i postignuća. Ja to temeljito osmišljavam, ali imam toliko ideja pa moram da menjam, dopisujem, brišem, premeštam rečenice. Nekad moram celu stranu da prepišem s jednog papira na drugi...
- Ej, ljudi izmislili kompjuter baš za te stvari, kapiraš? Da ti ne moraš sto puta da prepisuješ i krečiš brljotine.
- Ma neeeeee. Moj posao je da osmislim, a vi ste mi tehnička podrška i vaš zadatak je da mi to sve uredno otkucate. Timski rad, to se zove timski rad! Uostalom, kome se ne sviđa neka se žali direktoru.
E muka mi je od timskog rada u kom si ti zadužena za intelektualnu onaniju, a ja za fizikalisanje – mislila sam u sebi, al' nisam joj tako rekla. Samo sam procedila:
- Ne. Moj zadatak je da podučavam, a tvoj da pomažeš deci u razrešavanju problema. I ja nemam ništa protiv da ti radiš i to ostalo čega si se prihvatila. Samo ja nisam daktilograf i ne pada mi na pamet da to postajem u ovim godinama.
- Onda se javi kod direktora jer si upravo odbila radni zadatak vođe tima za razvojno planiranje.
- Ma nemaš problema, javiću se. A tebi ako zatreba stručna pomoć, nemoj da se ustručavaš. Slobodno se javi.
Misliš da je ukapirala? Ma jok, bre. Samo me bledo pogledala, al' meni nešto bilo lakše što sam joj to rekla. Posle nešto mislim, koji će im đavo onoliki kompjuteri po kancelarijama? Valjda forme radi, k’o i sve ostalo u školi.