prvo ... himna.
ne znam koliko ljudi zna da bez pomagala u vidu semafora na jugu marakane otpeva danasnju himnu srbije, a koliko njih moze u pola noci da otpeva bar prvu strofu "hej sloveni" pa makar nikada nisu stajali na pobednickom postolju. ovo je prica o momku koji moze sve gore pobrojano. i da place uz "boze pravde" i da se popne na pobednicko postolje (ono predvidjeno za svetske sampione) i da otpeva "hej sloveni" punog srca. ovo je prica o ivanu lendjeru i poslednjem "intoniranju" himne uz koju sam ja odrastao.
dakle scena je postavljena na rio de zaneiro (rio de janeiro!!!), godina je 2006ta. juniorsko prvenstvo sveta. ivan lendjer ima 16 godina a pliva za dz scg (skracenica koja je znacila "drzavna zajednica srbija i crna gora" ili "drzavna zajednica srbije i crne gore" kako kad i kako kome). poslednju drzavu u nizu kojoj je himna "hej sloveni".
lendjer, treceg dana takmicenja pobedjuje u trci na 100 metara delfin. neocekivano. organizatori imaju trobojku da je podignu na pobednicki jarbol ali nemaju snimak himne. ceremonija dodele medalje krece uobicajeno, sportisti sa pobednickog postolja se okrecu ka jarbolima, zastave se dizu, plivaliste je poklopljeno tisinom. i cuje se glas koji peva:
"hej sloveni, joste zivi, duh nasih dedova
dok za narod srce bije njihovih sinova..."
ivan lendjer peva svoju himnu. sam, bez pratnje ozvucenja.
aplauz koji se cuo po zavrsetku ceremonije zamisljam kao gromoglasan a ovo "intoniranje" himne cesto zamisljam jer je to bilo poslednje svetsko takmicenje na kome su ucestvovali takmicari iz srbije i crne gore.
tog 24. avgusta 2006. godine poslednji put se zvanicno cula himna drzave u kojoj sam rodjen.
himna "hej sloveni" je poslednji put intonirana glasom jednog divnog decaka, sportiste koji zasluzuje epitet sportskog heroja, uzora i idola.
posle himne ... svakodnevica
ovo ne bi bila srbija kakvu znam da ova lepa prica nema i nastavak.
njega cu skratiti sto vise jer malo je tezak "za svariti".
(intervju za majkom ivana lendjera - avgust 2008. godine)
skraceno:
ivan lendjer je u sudskom procesu sa drzavom srbijom jer nije dobio 37 000 eura kao osvajac zlatne medalje na svetskom prvenstvu. iz ministarstva sporta i omladine kazu da su nagrade, tj nacionalna priznanja predvidjene samo za seniorska prvenstva. formalno pravno ministarstvo je mozda i bilo u pravu ali ja ne kapiram poentu. nadam se da je u medjuvremenu (intervju je iz avgusta 2008. godine) uradjeno ono sto treba
tekst 2
plivac koji je vezan za ivana lendjera je caba siladji. obojica predstavljaju deo onoga sto je najbolje u ovom sportu. u dananjem blicu ima izjavu povodom svog ucesca na univerzijadi:
"nas plivac je, takodje, rezignirano rekao da mu ovo takmicenje bas i nije bilo potrebno nakon nedavnih mediteranskih igara, u trenutku kad ga od svetskog prvenstva deli samo mesec dana - na univerzijadi plivamo pod pritiskom. ljudi koji nemaju veze sa plivanjem naterali su nas da plivamo na univerzijadi".3.
i za kraj ponovo nesto lepo od lendjera. njegova majka izmedju ostalog i kaze:
"Ivan na takmičenjima brani boje svoje zemlje, boje Srbije. Ne želi da ode odavde. Prvi put sam videla svoje dete da plače na Evropskom prvenstvu u Beogradu, kada je počela himna Bože pravde".
da se ponovim - sportista koji zasluzuje epitet sportskog heroja, uzora i idola.
sve sto ostaje posle svega jeste nada da ce ivan lendjer, caba siladji i jos mnogo druge divne dece uprkos okruzenju koje ne zasluzuju i uz pomoc okruzenja koju zasluzuju uspeti da ostvare svoje potencijale, a meni licno ostaje i romansirana slika poslednjeg intoniranja himne drzave u kojoj sam se rodio