Nedavno sam – baš na B92 – vidio vijest pod naslovom: “Britanija menja stav prema Kosovu”. Ne znam bi li se to moglo nazvati promjenom ili ne, ali, navodno, Britanija se sada protivi jednostranom proglašenju nezavisnosti Kosova, i inzistira na sporazumnom (ili barem: skoro pa sporazumnom) rješenju koje ne bi vodilo daljnjem zaoštravanju između (kako to službeni London sad zove) “Beograda” i “Prištine”.
Ne bih se iznenadio. Prvo, svaka normalna zemlja u ovako osjetljivim pitanjima preferira sporazum, i nastoji obeshrabriti one koji ne vode računa o međunarodnom okruženju, nego bi vukli nagle i jednostrane poteze. Drugo, jednostrano proglašenje nezavisnosti ne bi riješilo glavni problem, a stvorilo bi nove. Kako i sami kosovski političari priznaju (nedavno sam vidio zapisnik jedne zanimljive rasprave o kosovskoj vanjskoj politici “poslije proglašenja nezavisnosti”, pa to govorim na temelju tog teksta), jednostrano proglašena nezavisnost stvorila bi niz praktičnih i proceduralnih problema samom Kosovu. No, zbog toga nikog u Londonu ne bi baš zaboljela glava. Ono što, međutim, brine (i) London jest – mogućnost da takvo jednostrano proglašenje nezavisnosti dovede do širih (i daljnjih) podjela unutar Evropske Unije, i/ili NATO-a.
Jednostrano proglašenje nezavisnosti moglo bi dati odličan argument onim zemljama koje se iz drugih razloga (suštinske prirode) protive toj nezavisnosti, i koje bi sad mogle i javno biti protiv priznanja, pozivajući se na to da se radi o “neprihvatljivoj metodi”. Time bi Kosovo “postiglo” autogol. Neke bi ga zemlje priznale, a neke ne (iz raznih razloga, od kojih je pokušaj da se izbjegne svađa - ili nešto još gore - s Rusijom jedan od glavnih) – i što bi onda ostalo od ”zajedničke evropske vanjske i bezbednosne politike”? (U toj raspravi spomenuto je da bi Kosovo u tom slučaju mogao postati ”novi Izrael” – kojeg također većina susjeda ne priznaje, i kojeg u najvećem dijelu održava američka supersnažna podrška – ali: tko razuman želi “novi Izrael”, i to u Evropi?) Stvorena i konsolidirana na potrebi zajedničke evropske reakcije na rat u Bosni i Hercegovini, evropska vanjska i bezbednosna politika bi vrlo vjerojatno bila praktički zakočena (i) na pitanju Kosova. Uz već postojeću zakočenost zbog evropske ustavne povelje, te velikih razlika u odnosu prema američkoj okupaciji Iraka, te oko vlastitog proširenja na jugoistok (posebno Tursku), Evropskoj Uniji ne treba novi povod za razdor.
Pitanje priznanja Kosova ima, dakle, potencijal da našteti Evropskoj uniji, te da joj ponovno pokaže da je zapravo impotentna, čak i kad se radi o evropskim teritorijama. Već su danas glavni igrači u kosovskoj priči – Rusi i Amerikanci. I jednima i drugima (a naročito Amerikancima) ova priča sa Kosovom služi (između ostalog) i za ponižavanje i slabljenje Evrope - kao što je to bilo u "dobra stara hladnoratovska vremena". Ako dođe do jednostranog proglašenja nezavisnosti (a to je moguće samo ako Amerika da tajni mig za takvu stvar), to će biti prije svega zato da bi se Evropu uvelo u novu krizu, a Rusiju dodatno antagoniziralo. Time bi se skrenula pozornost s američkih teškoća u Iraku, Amerika bi se povukla, a kriza koja bi nastala oko Kosova – proglasila bi se ”evropskim problemom”. S kojim Evropa ne bi znala šta će.
Kakva je u svemu tome britanska pozicija? Prije svega, kao ni na unutrašnjepolitičkom planu, ni na vanjskom još nije sasvim jasno koliko će se novi premijer, Gordon Brown, htjeti distancirati od svog prethodnika – liberalnog intervencioniste i (političkog) ”angloamerikanca” Tonya Blaira. Odluči li se jasnije distancirati od Amerike i približiti se Evropi (a bilo je već signala da to namjerava učiniti), Brown će se postupno povlačiti iz Iraka, a u pitanjima Kosova zauzet će suzdržaniji stav. Ali, to će ga uvesti u ”zonu turbulentnog leta” – u kome će, s jedne strane, htjeti sve veću emancipaciju od Amerike, a s druge neće biti spreman na značajnije udaljavanje od nje. Njegovo domaće javno mnijenje nije za to da i on postane ”američka pudlica”, ali nije ni za daljnja približavanja Evropi. Brownu bi se, dakle, moglo dogoditi da ostane ”nasred Atlantika”, suviše daleko i od Amerike i od Evrope. A to bi bila katastrofa za britanske vanjskopolitičke interese. To znaju i Britanci i Amerikanci, koji će ga (ako bude potrebno) pokušati uplašiti takvim mogućim scenarijem. U tim okolnostima, Britanija bi doista mogla mijenjati pozicije, ovisno o vrsti pritiska za koji se Washington odluči.
Drugo, treba znati da Britanija nema nekog posebnog interesa za zemlje Zapadnog Balkana (kojeg Foreign Office – obzirno i politički korektno, iako geografski neprecizno – naziva ”Istočnim Jadranom”), pa je zato i moguće da bude fleksibilna, i čini (čak i radikalne) zaokrete. Zaokreti su, na neki način, jedina konstanta britanske politike prema Balkanu u 20. stoljeću. Britanija nije imala većih problema u zaokretanju od podrške rojalistima prema podršci republikancima tijekom drugog svjetskog rata, niti joj je smetalo da (nakon angloameričkog zaoštravanja s Titom oko Trsta i drugih pitanja) London bude prvi zapadni glavni grad kojeg će Tito posjetiti nakon rata (1953.). I u devedesetim godinama, Britanija je pokazala veliku ”sposobnost prilagođavanja”: ona je najprije čvrsto inzistirala na nepriznavanju secesionističkih republika, da bi potom ipak prihvatila zajedničku politiku priznavanja, kako ne bi razbila evropsko jedinstvo po tom pitanju. Zadnji takav preokret učinila je 2005., kad se dala nagovoriti da podigne veto na hrvatsku kandidaturu za članstvo u Evropskoj Uniji – u zamjenu za podršku Turskoj, koja je (iz niza razloga) daleko važnija za njenu vanjsku (i unutrašnju) politiku.
Takvi su zaokreti mogući prije svega zato što Balkan – sam po sebi – nije nikakav prioritet britanske vanjske politike, koja vodi računa o tri elementa: a) odnosu sa Sjedinjenim Državama (i transatlantskoj suradnji koju Britanija vidi, prije svega, kao glavni instrument američko-britanske volje za moći), b) očuvanju Evropske Unije u kojoj će se važne odluke donositi samo kad i ako je Britanija za njih zainteresirana, a nikako ne mimo nje ili – ne daj Bože – protiv nje, i c) održavanju globalnog utjecaja preko Commonwealtha (u kome su danas 53 zemlje, sa stanovništvom od ukupno oko dvije milijarde). Balkan nije ni u jednom od ta tri područja – pa se politika prema njemu vodi samo kao sporedna aktivnost i samo ako utječe na transatlantske odnose i na britansku poziciju u Evropskoj Uniji (u Titovo doba uzimala se u obzir i njegova pozicija u zemljama Commonwealtha, u mnogima od kojih je on – bar na simboličkoj razini – zapravo bio ”nova kraljica”) . Ako je London doista sada rekao da ”Prištinu” i ”Beograd” treba usmjeriti prema multilateralnim dogovaranjima, onda on time zapravo šalje signal prije svega Washingtonu: da je vrijeme jednostranih poteza prošlo, a onda i Bruxellesu – da Britanija ne želi slabljenje i teturanje zajedničke evropske vanjske i bezbednosne politike.
Pritom, naravno, Britanija želi da je se simbolički prizna kao važnu silu – bez koje se ništa u Evropi (pa ni u svijetu) ne bi smjelo događati. Taj je simbolički element tim važniji što je Britanija svjesna da više nema stvarnu, "tvrdu" moć kakvom je nekad raspolagala. Prije samo stotinjak godina, naime, radilo se o najvećoj globalnoj sili – čija se imperija protezala od Kanade do Novog Zealanda, i od Šetlandskih otoka do juga Afrike. Ali, 20. je stoljeće uništilo imperije i imperijalizam, i dalo šansu republikama i nacionalnim državama. Britanija je u tom stoljeću, istina je, pobijedila u dva svjetska rata – ali je izgubila u dva svjetska mira. (Zvuči poznato? Indeed.) Dobila je na ugledu, ali izgubila na moći. Pa ipak – jednoj tako važnoj zemlji teško je prihvatiti da je njena sudbina samo u tome da postane jedna od 27 članica Evropske Unije, jednaka Luxemburgu i Estoniji. Njoj i dalje treba iluzija moći, simboličko priznanje da je važna, pa zato sudjeluje u globalnim ratovima, zato se protivi reformi Ujedinjenih naroda, zato ističe avangardne ideološke koncepte (”liberalni intervencionizam”, ”moralna vanjska politika”, itd.), zato sama sebe vidi kao legitimnu silu u postjugoslavenskim konfliktima, zato se prikazuje kao ”desna ruka” najmoćnije države na svijetu, zato se raduje kad može pokazati da je uspješnija od nje u vojnom smislu, itd. itd. itd. Britanija je danas fleksibilna oko skoro svega u međunarodnoj politici, ali će stati na sve četiri ako joj netko pokuša ne priznati status velike i važne zemlje.
Kakve bi pouke Srbija mogla izvući iz ove priče? To pitanje, naravno, prepuštam onima koji odlučuju o srpskoj vanjskoj politici.