Da se ne zaboravi

Čedomir Petrović RSS / 11.07.2009. u 22:03

Što Miloševićev ratni ministar radi u Rovinju?

 

Nedjelja, 21.09.2008.

 

Direktor RTS Aleksandar Tijanić je tadašnji državni vrh i NATO optužio da su radnike RTS „zajednički ubili”.


 

„Onda su, ujedinjeni u zločinu, sakrili istinu od živih. I danas je kriju. Sve što tražimo nije osveta, već istina. Naša deca, očevi, braća, prijatelji i kolege nisu izvršili kolektivno samoubistvo; oni su ostavljeni da umru u tačan sat i na tačno mesto gde su neljudi dogovorili da smrt dođe po njih. Pamtimo to”, rekao je Tijanić.

 

Slobodan Milošević je umjetnik politike, onako kako je to u slikarstvu bio Van Gogh, pisao je Miloševićev ministar Aleksandar Tijanić.

Premda je Aleksandar Tijanić, bivši novinar i urednik beogradskog NIN-a, jednog od najboljih tjednika u Srbiji i Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih godina, bio prepotentan, narcisoidan i hvalisavac, nitko ne može reći da nije imao kvalitete i hrabrosti, a po mom sudu bio je jedan od najvećih novinarskih fajtera tadašnjeg yu-novinarstva. U Hrvatskoj je '80-ih godina osobito popularan po svojim kolumnama u splitskoj Nedjeljnoj Dalmaciji te je još pisao za Danas i Start. Međutim, postavlja se opravdano pitanje što u Rovinju radi bivši ministar informiranja i ratni propagandist u fašističkoj vladavini Slobodana Miloševića, vožda i balkanskog Hitlera, ratnog zločinca koji je umro prije nego je osuđen u Haaškom tribunalu? Zašto je tamo savjetnik za medije bivšeg jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice i slugana za sve sisteme, pa čak i suradnik Zorana Đinđića koji je ustrijeljen u mafijaškom stilu? Je li moguće da pokraj takvog direktora Radio-televizije Srbije, koja je bila u službi profašističke JNA i četničkih paravojnih postrojbi, ovih dana sjedi ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić? I umjesto da zagrebački večernji.hr u intervjuu s tim istim Tijanićem postavi takva ili slična pitanja, novinar je objavio razgovor o folk glazbi. I kako Tijanić kaže da će ta srpska bomba folk eksplodirati iznad Hrvatske. U pisanju ovog teksta o sluganstvu i informativno-propagandnoj mašineriji Tijanića u službi "velike Srbije" koja je trebala postati "velika Jugoslavija" u srpskim rukama, namjerno se nisam htio služiti hrvatskim izvorom. Srpski su jači i daleko se čuju, a javnost im više vjeruje jer su na stup sramote stavili Aleksandra Tijanića koji ovih dana provodi radni odmor u istarskom gradu gdje su se nekada, osim nekolicine poštenih srpskih umjetnika, odmarali oni koji su sanjali (neki i stvarali) veliku Srbiju i šaptali o šajkači i kokardi. Tijanić: Milošević je u politici ono što je u slikarstvu Van Gogh Zbog svojih prljavih politikantskih i neljudskih postupaka, Tijanić je od odvažnog i kvalitetnog novinara postao mora srpskog novinarstva i zato je došao na udar mnogih medija, a posebice Komiteta pravnika za ljudska prava (Jukon) u Beogradu, koji su zaslužni što će ući u povijest Srbije kao vrlo negativna ličnost. Mnogo toga je već objelodanjeno, pa se stječe dojam kako je već prikazan kao poznati građanin Srbije za kojega možemo slobodno ustvrditi da je opasni politički prevrtljivac, hohštapler i batinaš. Biografija Aleksandra Tijanića za 58-godišnjaka je uistinu bogata, ali u njoj prevladava što ne bi želio imati ni jedan novinar i političar. Rođen je 13. prosinca 1949. u Podujevu, a školovao se u Đakovici i Prištini. U novinarskoj karijeri bio je novinar NIN-a od 1976. i do danas je obnašao sljedeće dužnosti: glavni urednik Intervjua, zatim Sportskog žurnala, direktor i glavni urednik TV Politike, vlasnik i glavni urednik Građanina, direktor Radio-televizije Srbije, a surađivao je u brojnim drugim medijima, da bi se 2003. ponovno vratio u NIN. U političkim funkcijama bio je ministar informiranja u Vladi Mirka Marjanovića 1996, kamo ga je, kažu, dovela Mira Marković, supruga Slobodana Miloševića, i savjetnik za medije predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice (2001.-2003.) Mijenjao je gospodare kako mu je najviše odgovaralo. Bio je opčinjen likom predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita o kojemu je pisao, kao i o nekim njegovim bližim suradnicima (Branko Mikulić, Stane Dolanc...), te bio predsjednik Akcione konferencije Saveza komunista neovisno-izdavačkog poduzeća Politika. Na početku Miloševićeve karijere nije ga obožavao, ali postao je poznati novinarski ulizica i poltronaš koji se pripremao da se što prije približi Miloševiću i u tome je, moramo mu priznati, imao umijeća i sposobnosti. No, prvi korak je učinio kad se 1988. približio Miri Marković, Miloševićevoj supruzi, koju se smatralo najmoćnijom ženom Srbije, i dogovorio intervju za zagrebački Start (26. srpnja 1988.). Pričalo se, a kasnije i pisalo, da je Mira bila Acina ljubavnica. Već 1991., kad je vožd bljesnuo, Tijanić je požurio da u NIN-u 1991. objavi kako je "Slobodan Milošević umjetnik politike, onako kako je to u slikarstvu bio Van Gogh". Za Markovićku je 22. srpnja 1994. napisao: "U Srbiji se danas ne kaže - Partiji pomaže Bog, nego Mira." Jednom je bio pošten i priznao: "Ja sam u specifičnom položaju. Potječem iz vrlo srpske porodice, ultrasrpske. Moj otac se u Drugom svjetskom ratu po dvije godine borio na strani četnika i partizana." Nakon Daytonskog sporazuma 1996., Milošević je smijenio ljude u Vladi iz stranke SDA-a (Socijalističke partije Srbije) i na njihovo mjesto postavlja one iz stranke JUL-a koja nije imala svoje članove u Parlamentu. Nije nikakva tajna da je to učinio na preporuku supruge Mire, pa je tako i Tijanić, dotadašnji direktor i glavni urednik BK Televizije (vlasnici braća Karić – op. A.Č.), postavljen za ministra informiranja. I svoje dojučerašnje kolege počeo pljuvati najgorim izrazima. - Novinari misle da su golubovi, da mogu srati po svakome! - govorio je, a onda je uslijedila još jedna izjava u srpnju 1996. koju je objavio beogradski tjednik Vreme (20. srpnja 1996.): - Beograd još uvijek ima najveću medijsku slobodu među svim državama bivše Jugoslavije. Nastavio je vrijeđati i klevetati sve koji su bili protiv Slobe i Mire i, dakako, njega. Gadno mu je zasmetala Srpska reč, pa je rekao: - Srpska reč je jedno obično govno i bilo bi dobro za srpsko novinarstvo da taj list ne postoji. Njegovom su zaslugom prestale raditi radijske postaje Radio B92 i Radio Indeks, zabranio je Radio Smederevo i dao zapečatiti prostorije lista Novi Pančevac u Pančevu. Ministar tuče novinara i na sudu prijeti da će ga ubiti S nekim se novinarima robusni ministar, visok 191 centimetar, fizički obračunao. Primjerice, glavnog urednika lista Tabloid Milana Brkića, jednog od najhrabrijih srpskih novinara, pretukao je i na sudu priznao kazneno djelo. Evo što je o tom slučaju Tijanić iskazao na Prvom općinskom sudu u Begradu te 1996. godine: - Ja sam jutros došao da ga ubijem, jer je on o meni širio lažne tvrdnje. Htio je da me posvađa s Miloševićem, čak je i nudio podatke. Sve je izmislio i ja sam odlučio da ga ubijem, što on i zaslužuje. Kada sam ušao u njegov stan, počeo sam da ga šutiram i da ga udaram, mada je Bundalo izvadio pištolj i uperio mi ga u rebra, ali se ja toga nisam plašio. Izudarao sam Brkića propisno, što je on i zaslužio. Ministar i batinaš zbog fizičkog sukoba na Četvrtom općinskom sudu je osuđen na 15 dana zatvora, ali kaznu nije odslužio. Međutim, Brkić ga se nije uplašio, iako je u Beogradu iz godine u godinu bilo mafijaških oružanih obračuna i ubojstava, pa mu je dugo godina kasnije u Tabloidu napisao opširan članak u kojem je Tijanić opisan u pravom svjetlu, što je bio i što bi mogao postati. Pod naslovom "Odlazak uz plotune i lafete" Brkića piše: "Aleksandar Tijanić, čovjek koji je paraniodni šižofrenik, bivši Miloševićev ministar informiranja i čovjek iz osobnog života Mirjane Marković, opljačkao je RTS za nekoliko stotina tisuća eura. U svom dugom životu policijskog provokatora, Tijanić, uvlačeći se u zadnjicu svojih gospodara, opljačkao je nekoliko stanova, više automobila i zgrnuo desetine milijuna eura, prošlog mjeseca pomirio se s Vladimirom Bebom Popovićem, čovjekom koji je, kao i on, teški duševni bolesnik.(...) Ako srećom po Srbiju premijer Koštunica bude otjeran s vlasti (letkom ili metkom), Aleksandar Tijanić će o njemu napisati najružnije riječi. Otrčat će kod Borisa Tadića, kleknut će, poljubit će ga u ruku i nastaviti da pljačka, otima i svoju šizofreniju liječi terorom onih koji su mu podčinjeni.(...) Po Srbiju bi bilo spasonosno da i Koštunica i Tijanić završe u ludnici. Njihovu bolest trebali bi liječiti ljudi u bijelim mantilima. Za sada su oni na slobodi, okruženi ljudima u maskirnoj-sivomaslinastoj odjeći." Milošević žrtva obiteljskog atentata To je Brkić objelodanio kad je Tijanića, jedni kažu, smijenila Markovićka, a drugi da je morao sam otići. Znatno prije izbile su demonstracije glede krađe izbora, a kad više nije bio u Vladi, počeo ih je kritizirati, da bi potom osnovao list Građanin u kojem je drvljem i kamenjem napadao suradnike Mire Marković i postao najveći neprijatelj Miloševića. List je ubrzo propao, ali po običaju, Aco se nije izgubio. Gdje je stigao objaviti osvećivao se Miri i Slobi. Pogotovu nakon 24. rujna 2000. kad je Milošević izgubio izbore i nije priznao pobjedu opozicije, te kad narodne mase izlaze na ulice, Tijanić bježi u Banjaluku iz koje se javlja u Nezavisnim novinama i osvećuje "krvniku s Dedinja". U beogradskom listu Danas (29. rujna 2000.) pod naslovom "Slobo je umro zbog ljubavi?" objavio je opširan članak kojem je napisao i ovih nekoliko bisera: "Ovaj tekst moram napisati dok su još na vlasti ili moram zauvijek šutjeti. Bengalski tigar na kraju svoje vladavine ipak je pokazao jednu ljudsku osobinu. On, koji vlast voli više od Srbije - ovakvim krajem svoje vladavine dokazuje kako Miru voli više od vlasti i Srbije zajedno! Dok Srbija bude gorjela u plamenu, što će ga ove sedmice sami potpaliti, dok taj plamen bude zahvatio i njih, Sloba će je držati za ruku. Nijednom joj riječju neće prebaciti svoju političku sudbinu. Oboje znaju zašto Mira vjeruje da ga je stvorila! To joj, smatra ona, daje za pravo i da ga uništi. Faktički, Milošević je žrtva kućnog atentata.(...) Par koji je zaratio sa čitavim svijetom, danas stoji pred ratom sa svojim narodom. Logičan kraj i za njih, i za nas." U Nezavisnom novinama u prosincu 2000. pod naslovom "90 dana od promene vlasti" napisao je: "Jedna žena je mislila da je njen muž Bog mada je znala da to nije. Za uzvrat, on je povjerovao kako je veći i od Srbije." Kažu da se Aleksandar Tijanić prvi put "usrao" u gaće 9. ožujka 2007. kad su članovi Mladih Liberalno-demokratske partije ispred zgrade Radio-televizije Srbije organizirali akciju "Streljački vod za Aleksandra Tijanića". Predsjednik Marko Živković je rekao: - Danas Aleksandar Tijanić koristi novac građana Srbije da bi vodio svoje privatne ratove i na taj način zloupotrebljava javni servis. Tijanić to radi na isti način kao što je to radio devedesetih, kao najbliži suradnik Mire Marković, a nitko to u ovoj zemlji ne želi reći. Mladi LDP pred tom činjenicom nemaju namjeru okretati glavu. Nismo zaboravili što je radio za vrijeme režima Slobodana Miloševića jer to isto radi i danas, samo po nalogu Vojislava Koštunice. Živković je podsjetio kako je Tijanić kriminalizirao prvu demokratsku Vladu u Srbiji i da je govorio: "Ako Đinđić preživi, Srbija neće", te da je nelegalno postavljen za direktora RTS-a. Kako je on, Tijanić, uopće ostao u novinarstvu i to na visokoj dužnosti, a da međunarodna novinarska organizacija šuti?

Objavio: www.javno.com

 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana