To je kao kad gledam s terase, vidi se u pijaca u daljini, nesretno zabodena medju zgradama i lišena svake poetičnosti. Nikad ne bih poželeo da je naslikam. Ne zbog tamnosivih nadstrešnica tezgi čiju zardjalost odavde jasno mogu da zamislim, već zbog one ljudske vreve koja se sa ove visine vidi kao neurotično mrdanje neodredjene žive materije. Taj alien pokret nije pulsiranje, više je niz trzaja nepravilnog ritma. Izaziva blagu jezu. Ako je kojim slučajem sunčan zimski dan, broj ljudi je mnogo veći. Dok hodam, izbegavajući, zastajkujući, propuštajući, noseći, uvek mi se pojavi ista misao – nekako su izmileli. Tamni kaputi puni sivog trunja rasutog po tkanini koja podseća na čojane šinjele, izmešani mirisi naftalina i lavande, sanjive jutarnje fizionomije i razbarušene kose. Teško mi je da ih posmatram kao ličnosti. Sam prostor, sama svrha zbog koje su ovde, oduzima im svaku individualnost. Ne znam kako uspevaju da se stope, ali to kao da ne zavisi od njih.
Ali neka je ova vrsta stapanja u oku posmatrača, hajde da je zanemarim. Te ljude na pijaci koji kupuju i prodaju ne vezuje nikakva zajednička ideja. Mada, to je pitanje, jer mi se čini da ipak poprime nešto, neku svest o pripadnosti grupi, zajednici, pojačaju se zaboravljeni roditeljski i dedovski akcenti dok se kupuje kila jabuka, ali na stranu to. Mene zanima dobrovoljno ulaženje u mreže. Povezivanje. Na hiljade načina. Skupovi i podskupovi. Zar ti nije žao onog gubitka delića svoje ličnosti koje je povezivanjem neminovno? Grupa izbacuje u prvi plan lidere. Formiraju se relacije i hijerarhije. Onda sledi neminovan sukob sa drugim grupama. Sa ljudima s kojima, inače, ni u kakav sukob nikad ne bi ulazio. Ali mreža dobije osećaj snage i traži kavgu. Tvoj osećaj odgovornosti nije više individualan, već postaješ odgovoran i za postupke drugih iz tvoje grupe. Vredi li?
Znaš, gledao sam Zeitgeist onog dana kad zbog temperature nisam otišao na posao. Kad se prvi deo završio, temperatura mi je skočila, došlo mi je da vičem “da, da, da...!” u praznom stanu. Ustajao sam i ponovo sedao. Neko skupi sve tvoje sumnje i okači na platno. Izloži u bolnoj jednostavnosti Odmah sam pogledao i nastavak. Razočarao se utopističkim krajem. Ali tako je to kad kritika stanja pokuša da da rešenje. Rešenja nema. Nema konačnog. Ali nisam to hteo sad...nego, meni je taj film bio nekako, uz sve drugo o čemu govori, i manifest individualizma. A onda sam saznao da postoji jebeni Zeitgeist movement. Mislim, učlani se! Potpuna kontradikcija. Kao da nisu ukapirali suštinu. Ili jesu, ali..ophrva ih ta nesavladiva slabost prema jebenom umrežavanju. Kakva neshvatljiva potreba.
A juče, o da. Juče su na vrata pozvonile dve Jehovine svedokinje. Otvorih, videh dva blažena bogobojažvljiva osmeha. Jedan pun duha nekako, a drugi prazan i napet. Nisam hteo da uzmem nikakve papire, brošure i knjižice, rekao sam im da sam ateista i da mogu samo da izgube puno vremena. A onda sam u sekundi shvatio koliko snage treba da radiš to što one rade, snage ili slepila, to jest, koliko ih teraju sa vrata na koja zvone, redje ljubazno, a češće kao pse jeretičke. I nisam imao srca da im ne kažem da udju. Sem toga, osećao sam se tako dobro dok sam im nudio vodu. Kao da sam dobar čovek. I onda sam ih pustio da me ubedjuju, tačnije, ubedjivala me je ova pametnija. Ja sam joj postavljao pitanja, ona je odgovarala. Vidi se da uče to i da je ona vredno na tome radila. Rekao sam joj “vi ste kao prvi apostoli” samo da joj izvučem osmeh.
Pričala mi je kako je jedne noći dok je bila u roditeljskoj kući, tamo negde na jugu Srbije, gledala u zvezde, shvatila da je svu tu složenost samo On mogao da stvori. Kad se pridružila "braći i sestrama" više nije bila sama. Rekoh joj da je pametna žena. I da mi je užasno žao što se tako pun duha um omedjio koricama ove knjige koju je pred nama otvorila. Rekoh joj da sam i ja jednom ležao na jednoj poljani u gradu u kojem sam rodjen, koji tada, doduše, više nije bio moj, već tudji grad heroj, ali da je zvezdano nebo bilo isto. I tu sam ležeći na travi, gledajući gore, svom snagom zaista shvatio kako je univerzum velik i kako sam sićušan i nebitan naspram njega. Svaki pojedinačan atom materije je od mene bitniji jer će od njega nešto nastajati beskonačno mnogo puta. A ja sam tu sasvim slučajno. Neka nebitna posledica. Ali moja svest je jedinstvena i neponovljiva. Ono što čini moje Ja, što je više od atoma od kojih sam sastavljen je jedinstvena pojava u Univerzumu i nestaće zajedno sa mnom. I nikad pre tog trenutka nisam tako jasno osetio ideju slobode, one lične, kao tad. I sve religije, filozofije, politike, ideje i pokreti su mi postali nebitni. Nisam više zbog toga mogao da se nerviram. Čovek je širi od ideje. Vredniji od pokreta. Jači od mreže.
Onda su one izašle.
Hm. Jesi li zaspala?
Ne. Slušam te i ne mogu da verujem da si hteo jehovinog svedoka da pretvoriš u ateistu.
Ne, ne da je prevodim u ateizam. Samo zrno sumnje. Njen um je plodan, I could feel it.
Umrežena i religiozna, ona je sebi našla sreću i ne mešaj se u to. Možda je slabija ličnost pa joj je umrežavanje upotpunjavanje sebe. Ti si u tom slučaju prodavao sreću kao i ona. I ti si bio apostol. Inidividualizma.
Možda. Ali ne mogu sad da se raspravljam. Hteo sam ovim pričicama samo da prospem par kapi svog života po tvom stomaku.
Vidiš kako je vrelo napolju.
Pisano uz tri cigarete i: