Stenografske beleške o sednicama Narodne skuštine, koja je održana u Nišu 1879. i 1880. godine svedoče o raspravi povodom ustanovljenja „narodnog sanitetskog fonda". Decembra 1879. godine prvi govornik u raspravi bio je „knjažev poverenik" dr Vladan Đorđević (18441930). Njegovo izlaganje trajalo je nešto više od jednog časa. On se pozvao na Franklinovu izreku „Narodno zdravlje je narodno blagostanje", zatim konstatovao „da je Srbija poslednjih decenija znatno koraknula napred u kulturnom pogledu", ali da ona „još stoji na prvim početcima civilizacije":
„To je, takoreći, još patrijarhalna zemljoradnička i stočarska država", gde „svaki građanin ima dovoljno uslova za život i zdravlje", gde „svaki seljak ima više zemlje nego što može, ili što hoće, ili što ume da odradi", tu hrane ima „izobilja za svakoga", pa i „čistog vazduha i svetlosti ima dosta, jer ne samo što svaka seoska kuća ima čitavo slobodno polje oko sebe, nego su nam retke i varoši, u kojoj svaka kuća nema svoju baštu", a „ne možemo se potužiti da nam je i koji delić otadžbine počeo stradati od prenaseljenosti i od posledica gusto zbijenog stanovništva".
Pa ipak, na žalost, kad su upitali jednog seoskog kmeta u srcu Šumadije koliko je ljudi propalo u ratovima, on je odgovorio: „Jedne kraste (boginje) u našem selu više pokose čeljadi no što nam u oba rata propade". Zato dr Đorđević traži da se izglasa zakon o ustanovljenju narodnog sanitetskog fonda. Dokaze da je takav fond potreban nalazi u tome „kako većinom živi naš narod, i to glavna masa naroda, koji živi po selima":
„U jednoj seoskoj kući rodilo se dete. Mislite li da se ono svegda rodi u toploj sobi na mekom dušeku, da ga prihvati žena koja zna kakve su suštastvene usluge nužne novorođenom detetu. O, ne! Mi se rado hvalimo kako naše majke rode u planini ili kod ovaca, i kako dete donesu kući u kecelji. Na to nas ne goni samo sujeta našeg junaštva, nego i naši pojmovi koje imamo o porođaju.
Ja znam primera, ne samo sa sela, nego i iz druge najveće varoši u Srbiji, iz Niša, gde majka, kad joj dođe čas uzvišenih al' i strašnih muka, u kojima se rađa ljudsko stvorenje, mora zimi da izađe iz jedine tople sobe u kući, pa da ide u najudaljeniji budžak bašte, da na snegu i ledu preživi onaj strašni čas kada lebdi između života i smrti.
A zašto mora? Zato što je otac i domaćin u toj jedinoj sobi, pa je grdna sramota da on čuje i jedan vrisak najsvetijega bola. Sramota! Da groznih pojmova o pristojnosti, rad kojih je hiljadama srpske dece propalo prvih dana života.
Porodilja je, čim se oslobodi, teški ranjenik. U majčinoj utrobi ostaje rana, kolik sudlanica. Da rečemo da je ona baka ili komšinica, koja je pri tom oslobađanju zastupala pravu babicu, dugom praktikom naučila najprostije usluge, koje valja učiniti, da rečemo da ona nije bila uzrok nikakvoj povredi majčinog i detinjeg organizma, i ako bih ja, iz mog malenog iskustva, bio u stanju izneti doeta primera, gde su te neuke nazovi-babice bile jedini uzrok smrti i majke i deteta, ali da reknemo da ta bajagi babica nije nikakvu štetu učinila, šta sad biva sa teškim ranjenikom, porodiljom?
Da li joj prema onom davnom običaju daju njenih četrdeset dana da u miru provede dok joj rana 'pod srcem' zaraste? Taj se mudri običaj održava samo u najimućnijim i najobrazovanijim porodicama, a kod većine? Kod većine je žena pre svega težak, radenik, ona nema kad čekati da joj teška rana zaraste; a mnogima se čini da je sramota leškariti kad svi drugi ukućani rade.
Jadnice, za njih je sramota spasti svoj život, one ne znaju da će za to malo kukavnog rada, po kući ili na njivi, što ga urade vukući se presamićene od bola, platiti ili SVOJIM životom, usled porodiljne groznice, koja ubija kao najstrašnija vrućica, ili bolešljivošću, koja će trajati celoga ostaloga života gradeći od zdravih žena bogalje. Domaćin, koji ne da svojoj ženi 'da se mazi', nego je u takvim okolnostima tera na teški rad, ne zna da je time, ako ništa gore, a ono učinio da mu žena postane nerotkinja...
Novorođeno dete valja krstiti. Nema svako selo crkvu u svojoj sredini. Valja ga odneti po nekoliko pešačkih sahata daleko, i to slabo stvorenje, kome toplota treba koliko i vazduh za disanje, valja nositi često po mrazu i vejavici ili po kiši i drugoj nepogodi, i u ledenoj crkvi valja ga držati golo neko izvesno vreme, pa ga onda još polivati vodom, na dvoje na troje ubrisati, pa onda opet po onoj nepogodi nositi kući. Kad bi imali potpuno izrađenu statistiku sanitetsku, možda bi našli da je način kako se dolazi do krštenja, način koji nema nikakve veze sa tom svetom tajnom naše crkve, takođe jedan od uzroka umiranju naše male dece!"
Dr Đorđević, između ostalog, kaže narodnim poslanicima: „Ja ostavljam, gospodo, da pomislite koliko je hiljada kuća samo zbog toga ostalo bez domaćice, koliko je hiljada kuća umesto jedne snažne radenice zadržalo bogalja na hrani, koliko je novorođene dece propalo prve godine života, što ostadoše bez majčine nege, koliko je hiljada žena, koje behu kadre svojim porodicama pokloniti mnogo radosti i mnogo radne snage, postalo nerotkinjama".