izmedju rada i zarade, napora i naknade, vremena i para...
krenem ja juce, odmah s posla, do nekog coveka kome radim neki programcic... privatluk, tezga, stari srpski obicaji iz socijalistickih vremena i plate od sto marke..
sad, nije nista komplikovano i zahtevno, nema ni neki rok - ali evo vuce se to vec godinu i kusur.. uglavnom uradim vecinu dok sam na poslu , retko kuci uzmem da radim, ali tu su neizbezne provere uglavnom subotama ili posle posla.. e to me nervira.. ta 1 subota mesecno, i tih par popodneva.. ispalti li se to, jesu li te pare vredne mog vremena? imamo solidna primanja, hocu reci nisam egzistencijalno primoran na drugi posao, ali kad je vec tu, na dohvat ruke... covek sve uredno placa i kaze ne brini za pare, koliko traje-traje, samo da se zavrsi... koliko je ozbiljno /neozbiljno prihvatiti ili odreci se lake zarade.. samo zbog konfora? cinjenice da ti nista ne stoji na glavi kad krenes kuci s posla?da li inertnost sprecava ljude da imaju lagodniji zivot?
e da, jel ok ako malo dremnes ispred ekrana, dok tezgaris