Suocavanje sa nacionalnom dramom

vracarac92 RSS / 17.07.2009. u 18:43

 

 Na danasnji dan 1946. godine komunisticki rezim je straljao Djenerala Drazu Mihailovica.

Grob mu se ni dan danas ne zna......... 

Posleratni revolucionarni, policijski i jednopartijski režim od prvog dana preuzimanja vlasti već krajem 1944. u Srbiji vodi razne kampanje, prava verbalna ratovanja, protiv niza neprijatelja partizanskih boraca i revolucije, protiv okupatora i "njegovih slugu", ali je bilo i drugih kampanja: kao protiv ustaškog režima u NDH, protiv Zapada i posebno Sjedinjenih Država, kampanja za Sovjetski Savez i svetsku revoluciju, potom kampanja protiv Sovjeta i njihovih satelita posle 1948, kampanja za radničke savete, kampanja za Trst, kampanja za seljačke zadruge, kampanja za prvi Petogodišnji plan, potom kampanja za opšte društveno samoupravljanje itd. Partija na vlasti bila je vrlo radna, ali se brinula i da stanovništvo bude uvek zauzeto u nekoj kampanji, da stalno goni nekog neprijatelja. Imao se utisak da se ni Partija ni stanovništvo nisu umorili u toku nekih četrdeset pet godina.

poternica2.jpg
Mnoge kampanje su nestale, samo se istorijski pominju, dok je jedna ostala do današnjeg dana, kampanja protiv Draže Mihailovića. To sada ne čini nekadašnja Komunistička partija na vlasti od 1945. već Društvo za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. Trebalo je očekivati, u nekim sređenim sredinama, da se problem četnika i partizana jednom svede na istoriju, ali u mnogim pitanjima nismo uspeli, pa ni po tom pitanju građanskog rata.
U ovom tekstu, u kojem ja želim da dam neka objašnjenja i da postavljam pitanja, treba da kažem i nešto što će ličiti na političku ličnu kartu, a mislim da je to potrebno.
Pre rata 1941. bio sam regrutovan, ali vojsku nisam služio. Sa svojim drugovima u toku kratkog i neuspešnog rata prijavio sam se kao dobrovoljac i bio razvrstan u Prekobrojni puk kod Blažuja (Sarajevo), ali do oružanog sukoba nije došlo. Čak nam ni puške nisu dali. Sve se rasturilo! Vrativši se u Beograd krajem maja, počeli smo, predratna omladinska organizacija Demokratske stranke i ja u njoj, da se prikupljamo i da delamo politički. Neki su bili za to da se odmah ode u jedinice Mihailovića. Ja sam na Mihailovićev pokret od prvog dana gledao kritički, negativno, ali sam bio idejno protiv partizanskog pokreta. Bio sam na strani londonske vlade, i kao čovek i kao član Demokratske stranke od 1938. godine. Na Univerzitetu, Pravnom fakultetu, upoznao sam ljude iz Komunističke partije Jugoslavije. Bili su borci i nosili ideju socijalne revolucije, ali bih, posmatrajući ih, mogao da kažem kao Prudon Marksu - da parafraziram: plašim se za slobodu kad komunisti dođu na vlast. Oni su pokazivali već tada, kao studenti, jednu opštu tendenciju i ka fizičkoj represiji, i to na Univerzitetu, protiv svojih političkih protivnika.

Poternica_za_Drazom_1941.jpg 


Međutim, ja sam sa petoricom svojih drugova bio uhapšen od Gestapoa februara 1943, transportovan potom u logor na Starom sajmištu i najzad na prinudni rad u ondašnju nacističku Nemačku, u stvari u Austriju. Sad se pitam da li ja pripadam "antifašističkom" frontu ili sam saradnik okupatora, s obzirom da sam bio protivnik partizana? Nije bilo nemačkog zatvora i logora u Jugoslaviji i izvan Jugoslavije u kojem nije bilo protivnika partizana, većinom su bile pristalice Draže Mihailovića. Veliki je broj ljudi bio hapšen (za vreme nacističke okupacije Srbije) zbog slušanja Radio Londona. Publika ih je posmatrala kao Mihailovićeve pristalice. U beogradskom zatvoru Gestapoa, u ćeliji 5, bilo nas je trinaestorica, samo je jedan bio pripadnik partizana, dr Čeda Rajačić iz Gline, posle rata profesor Sveučilišta i predsednik Srpskog kulturnog društva u Hrvatskoj. Većina zatvorenika bili su "slušaoci" Radio Londona. Dvojica su bila streljana iz naše ćelije: jedan dok sam ja bio u njoj (zajedno sa svojim drugom sa Pravnog fakulteta, Miodragom Jevremovićem). To je bio ekonom Vojo Vojislav Petrović, koji je bio civilni komandant četničke Ivanjice 1941. Drugi streljani, nešto docnije, iz moje ćelije bio je Mića Hadži-Pavlović iz Sokobanje. I on je bio Mihailovićev čovek.

 13V.jpg

U zemunskom logoru, kako se tada zvao, a sada se zove Staro sajmište, nije bilo vidno raspoznavanje četnika i partizana, ali ja bih rekao da su partizani, za to moje vreme 1943, bili u manjini, iako su držali personal koji je ostao još iz kruga prvih logoraša 1942, posle slamanja takozvane Užičke republike. Personal: to su logoraši lekari, bolničari, kuvari, pekari, električari, pisari, baštovandžije itd. Potom pamtim pet masovnijih grupa koje su bile sastavljene od više stotina. Prva je bila grupa Krajišnika "partizana", druga grupa Vlaha homoljaca "četnika", treća grupa iz Niša od stotinak ljudi, koja je bila obeležena kao četnička i svi su streljani izuzev apotekara Slobodana Jelića; potom četvrta grupa, šabačka, koja je bila partizanska i brojala je stotinak ljudi kao i prethodna i takođe je kolektivno streljana. Peta velika grupa brojala je možda hiljadu staraca i mlađih žena koji su pokupljeni u jednoj opštoj nemačkoj "raciji" po Sremu, i bila je otpuštena posle mog transportovanja na prinudni rad u Nemačku. Da dodam, u logoru nije bilo nikakve rasprave između partizana i četnika. Logoraši u takvom stanju ne raspravljaju mnogo jer svi, u "principu", očekuju da budu pobijeni.
U mestu mog prinudnog rada, na Semeringu u Austriji, bilo nas je desetak, više ratnih zarobljenika, seljaka, samo sam ja bio "politički". Bio je i jedan Slovenac - Štober Lukas - nisam ga nikad pitao zašto je bio na tom mestu. On nije bio mnogo razgovoran čovek, iako smo obojica mesecima spavali u jednoj sobi i radili isti posao: ložili smo centralno grejanje za malu vojnu bolnicu, odmaralište, "lazaret".
Prvi moj susret, posle rata, sa literaturom o građanskom ratu je debela knjiga o suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine. Čitali smo je pomno, desetak studenata-emigranata, i bili smo iznenađeni svačim što smo pročitali. Sećam se da smo bili užasnuti rezolucijom četničke omladine u Šahovićima 1. decembra 1942; ocenjivali smo je, tu rezoluciju, kao fašistoidnu. Predosećali smo da su mnoge Mihailovićeve izjave na sudu bile tačne, 
verovatno mnoge iznuđene, ali dokaza nismo imali. I onda je nastala, pedesetih godina, pomama od propagande, s jedne strane partizanske propagande koja je stizala iz Jugoslavije, a s druge strane luda i neozbiljna četnička propaganda u emigraciji. Mi smo, jedna malobrojnija grupa mladih, na obe propagande reagovali negativno. Tako se rodilo Oslobođenje, jedna organizacija koja je bila protiv-komunistička, ali isto tako i protiv kontrarevolucije i protiv restauracije starog stanja pre 1941. O tome ima obilje  
Georges Braque, Blue and Yellow Bird, 1960.


dokaza u časopisu Naša reč, koji je izlazio redovno pune četrdeset tri godine. Moja osnovna ideja je bila da treba bežati od naše bliske prošlosti - ukoliko želimo poredak slobode za budućnost. Izbegavali smo, posebno ja lično, da raspravljamo o građanskom ratu, iako su bile četiri publikacije koje smo objavili, a koje su se vraćale u prošlost. Pisci su bili Evgenije Jurišić, o suđenju Mihailoviću, uspomene četničkog komandanta Zvonimira Vučkovića, istraživanja profesora Ivana Avakomovića "Mihailović prema nemačkim dokumentima" i značajna knjiga Živka Topalovića Kako su komunisti dograbili vlast u Jugoslaviji.
Bio sam zadovoljan što po povratku u Srbiju septembra 1990. godine nije bilo, u prvo vreme, rasprave između preživelih četnika i nekada vladajućih partizana. Niko me nikada nije pitao o ratu, te nisam mogao da verujem da će ta rasprava da se razbukti u poslednjim godinama. Jedan od razloga za nju bilo je svakogodišnje vašarište na Ravnoj gori, koje je davalo više sliku iz Bulajićevih filmova o četnicima nego o samom četničkom pokretu.
Ovaj tekst, koji sada objavljujem, je moje prvo izlaganje kako sam ja video rat i okupaciju, kao i, pored borbe protiv okupatora, građanski rat između partizana i četnika. U međuvremenu, pojavila se dosta značajna literatura o Mihailovićevom pokretu. Prvi su branili Mihailovića. Pre značajne knjige profesora Dimitrija Đorđevića Ožiljci i opomene, objavljene su knjige Davida Martina i Michaela Leesa, jednog Kanađanina, a drugog Engleza koji je bio na terenu u Južnoj Srbiji sa Mihailovićevim jedinicama. Potom je bio Jasper Rootham, Miss Fire: The Chronicle of a British Mission to Mihailovich 1943-1944, 1946, zatim Albert B. Seitz Mihailovich, Hoax or Hero, 1953, i najzad The Mansfield Report, 1974. Ko je te knjige poznavao u našoj javnosti i ko je te knjige uzeo u ozbiljnu kritičku analizu od strane partizanskih istoričara u toku više decenija?
Međutim, pored sve te navedene i nenavedene literature javili su se naučnici i naučne knjige koje se ne mogu svrstati ni u četničku ni u partizansku literaturu. Da ih navedemo:
Matteo J. Milazzo, The Chetnik Movement and Yugoslav Resistance, Johns Hopkins University Press, Baltimore (Maryland) & London 1975,
Jozo Tomasevich, The Chetniks, Stanford University Press, Stanford (California), 1975,
Marc C. Weeler, Britain and the War for Yugoslavia 1940-1943, Columbia University Press, New York, 1980,
Lucien Karchmar, Draža Mihailović and The Raise of the Chetnik Movement 1941-1942, 1987,
Walter Roberts, Tito, Mihailović and the Allies, 1973, i drugo izdanje 1987,
Simon Trew, Britain, Mihailović and the Chetniks, 1941-1942, 1998,
Michael Stenton, Radio London and Resistance in Occupied Europe, 2000,
Heather Williams, Parachutes, Patriots and Partisans, The Special Operations Executif and Yugoslavia 1941-1945 (britanska Služba za izuzetne zadatke), 2003.
Treba li da kažemo da nijedna naučna analiza od stranih pisaca ne tretira Mihailovića i njegov pokret kao fašistički ili prookupatorski, bez obzira što niko ne poriče značaj 
partizanske borbe protiv okupatora. Međutim, u svetlosti svih tih sećanja, utisaka, komentara, analiza, dakle činjenica i kontračinjenica, svako dobronameran mora da postavi sebi neka pitanja.
Zašto ustaške vlasti, odnosno "Zapovjedništvo prvog zbornog područja Petrinje" objavljuje još 15. decembra 1941. ucenu (u sumi od 200 000 kuna ili dinara) za Dražu Mihailovića ako ovaj pobegne u NDH, pošto je "stožer Draže Mihailovića zarobljen od Nemaca" posle slamanja zajedničkog fronta partizana i četnika u leto i jesen 1941?
Zašto su Nemci kao okupatori već decembra 1941. raspisali ucenu za Dražu Mihailovića u visini od 200 000 dinara?
Zašto Mihailović, preko Radio Londona, od 25. 05. do 16. 09. 1942, objavljuje 75 imena samo u Srbiji,  
Georges Braque, Deux Oiseaux, -


koje treba staviti pod slovo "Z" (zastrasiti), a na tom spisku nema nikoga sem okupatorovih saradnika u Srbiji, među kojima se nalaze Nedić, ministar Aćimović, dr Velmar Janković, Pećančeve vojvode i skoro svi ministri Nedićeve vlade pod okupacijom?
Zašto Adolf Hitler piše Musoliniju 16. februara 1943. i traži da se pored partizana gone i četnici koji predstavljaju "posebnu opasnost u dugoročnim planovima koje grade Mihailovićeve pristalice". Hitler dodaje: "U svakom slučaju, likvidiranje Mihailovićevog pokreta neće više biti lak posao, s obzirom na snage kojima raspolaže i na veliki broj naoružanih četnika".
Zašto je italijanski okupator raspisao ucenu za Dražu Mihailovića maja 1943, u visini od pola miliona lira, i u isti mah kad i za Tita.
Zašto je sovjetska Vrhovna komanda želela krajem 1943. da šalje svoju vojnu misiju kod Mihailovića, pa ih je od toga odvraćao britanski ministar spoljnih poslova Antoni Idn 30. novembra 1943. godine?
Zašto Mihailovićeve jedinice u Srbiji, prilikom dolaska sovjetske vojske septembra 1944, ne vode nigde borbe protiv Sovjeta, odnosno "protiv komunizma"?
Zašto pojedini četnički komandanti, kao Keserović, Raković, Vasić iz Deligradskog korpusa i Dušan Smiljanić iz Kragujevačkog, pokušavaju saradnju sa sovjetskom vojskom?
Zašto nema logora u Jugoslaviji i izvan Jugoslavije tokom Drugog svetskog rata u kojem nisu bile Mihailovićeve pristalice? Sofija Sonja Vukanović, preživela logorašica, nedavno u Danasu, od 31. januara 2005, izjavljuje da "zbog istorijske istine dužna sam da kažem da je u Aušvicu bilo četnika i njihovih simpatizera"?
Zašto je Tito, nezavisno od interpretacije Dušana Bibera, Pera Morače, Branka Petranovića, Venceslava Glišića, izjavio, prema zagrebačkom Vjesniku od 24. maja 1972, da je borba između partizana i četnika bila građanski rat, "ali mi nismo želeli da o tome govorimo", jer bi to nama štetilo kod saveznika?
Sigurno je da ovakvih pitanja ima još mnogo desetina. Ali ja bih želeo na kraju samo da dodam još dve pojedinosti o drami koja je obuhvatila naše srpsko društvo od 1941. Nije reč samo o okupatoru i "njegovim slugama", nego i o našoj unutrašnjoj drami međusobnih sukoba i klanja. Da li da pomenem četničke zlicine u Foči? Da li da se osvrćemo na ubijanja u procesu "levih skretanja" 1941-1942. u Hercegovini i o Kordunaškom procesu 1944. godine u Hrvatskoj?
Prva pojedinost, to su dve priče u drami Milovana Đilasa koja je objavljena u Novoj zori prošle godine u broju 3/4. Jedna priča odnosi se na dramu partizana koga ubijaju četnici i jedna drama sa sveštenikom koga ubijaju partizani. Druga pojedinost je jedna misao Marka Ristića, književnika nadrealiste, prvog ambasadora SFRJ u Parizu: "... priznajem da sam danas, krajem 1951, mnogo manje strog sudija no što sam bio krajem 1944, kad sam tek izišao bio užasnut iz zagušljivog paklenog tunela okupacije" (Hacer Tiempo, 1964). Da, danas nije ni 1944, ni 1951, ni 1964. godina, ali je baš zbog toga vreme da javni radnici i istoričari prekinu sa paušalnim ocenama, sa strogim osudama i presudama. Danas je vreme za sagledavanje naše opšte nacionalne drame. Mnogo je krvi palo, mnogo je zabluda najzad otkriveno, nije ni vreme za "pomirenje", nego je vreme za sagledavanja svega što se zbilo i svega što smo doživeli. Mihailovićev pokret je bio poražen 1946. godine, i vojnički i politički i spoljnopolitički. Ali, pitam se da li iskreni preživeli partizani veruju da oni, i pored pobeda 1945, i pored neograničene vlasti u toku 45 godina, ne osećaju sebe poraženima danas 2005. godine? Šta je ostalo od tekovina iz 1941. i 1987. godine kad se iz kruga vladajućih partizana u Savezu komunista iščilio Slobodan Milošević i doveo Srbiju u stanje od pre skoro jednog veka? 
  Desimir Tošić



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

niccolo niccolo 18:56 17.07.2009

Mislim da ne vredi

iz nekih poslednjih rasprava na temu podele u II svetskom došao sam da zaključka da ljudi jednostavno veruju u šta veruju i da razgovori neće da pomognu da oni razmisle i prevaziđu propagandu...
ipsi ipsi 21:52 17.07.2009

Re: Mislim da ne vredi

Ja pak mislim da vrijedi i da su ljudi koji ostrasceno brane samo jednu stranu ipak u manjini. Oni talasaju, dok se narod hvala bogu pomirio. Zato i kevcu toliko, "partizani" i "cetnici".

Pogledaj samo koliki broj ljudi mogu da okupe te "zaracene" strane?!

Nema ih vise od par stotina.....treba ih ignorisati, zarad opsteg dobra. Da se ne ostvari ona Mesiceva...."srbe ma srbe, njima ne treba spoljni neprijatelj".

Tuzgna je nasa sudbina, a ipak, opstacemo.

Vracarac, preporuka za tekst.
vracarac92 vracarac92 13:08 18.07.2009

Re: Mislim da ne vredi

iz nekih poslednjih rasprava na temu podele u II svetskom došao sam da zaključka da ljudi jednostavno veruju u šta veruju i da razgovori neće da pomognu da oni razmisle i prevaziđu propagandu...

tacno!
Milan Karagaća Milan Karagaća 15:11 20.07.2009

Re: Mislim da ne vredi

vracarac92
iz nekih poslednjih rasprava na temu podele u II svetskom došao sam da zaključka da ljudi jednostavno veruju u šta veruju i da razgovori neće da pomognu da oni razmisle i prevaziđu propagandu...

tacno!

Tačno. preporuka za tekst.
Da je više spremnost da se pogleda istini u oči umesto ostrašćenosti i uživancije da se ona druga ponizi, bilo bi mnogo lakše i nacionalno pomirenje.
Mislim da je osnovni i jedini preduslov za to da svako prizna šta je radio , gde je bio, šta je uradio doibro a šta loše drugima i sebi.
Ovako, svako misli da je samo on u pravu i tako će ostati jer mlade ne učimo istini, pošto se ne možemo dogovoriti da li hoćemo i kako da je utvrdimo, već im svako priča svoju priču naravno i o sebi sve najlepše.
Plus, da ner govorimo o instrumentalizaciji svega toga za unutrašnje političke potrebe, pa više ne znamo ko više voli Dražu, Vuka, Dana, Bia, Amfilohije, Homen ili Milivojević iz DS.
Oni koji ne daju da se otvore arhivi ili ne insistiraju na tome ustvari se plaši da će i o njima nešto isplivati na videlo, što se odnosi kako na 2.sv. rat, posle rata i naročito od 90-ih do danas.
Ne mogu da tvrdim ali mi se čine da je traženje Draže zapravo zamagljivanje javnosti da ne bi tražili da se otvore dosijei, kao što je bilo obećano 5.oktobra.
,

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana