VEŠTICE, VASOJEVIĆI I PRAVNA DRŽAVA
Vasojevički zakon od dvanaest točaka, to je naslov jedne publikacije Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1929. godine sa komentarom dr Ilije M. Jelića. Ovaj zakon donesen je pre više od 150 godina i pretočen je iz narodnog predanja. Zanimljivo je da u poglavlju „Točka sedma", paragraf 16. stoji: „Bog je stvorio ženu, a ne Satana, i to tako da ostane navijeki amin. Ko protivno govorio, da je proklet: na ovome svijetu ne imao anđelačuvara, a na onome ne vidio raja, već mu duša vječito u paklu bila i ispaštala njegove muke."
Još je zanimljivije da se u 20. paragrafu iste „točke" kaže: „Ko se podanas ufati da vještice fata, da se turi pod tomruke (noge stešnjene u klade) za petnaest dana. Ako bi bilo časove štete da i to plati". Ovaj paragraf Jelić komentariše na sedam stranica, dakle podrobno. On piše, između ostalog, da su veštice stare žene, ređe mlade, koje u sebi imaju nekakav zao, nečastivi, đavolski duh, koji u snu iz njih izlazi, pretvarase u kakvu životinju, obično leptira, pticu, kokoš ili u što one hoće.
Jelić dalje navodi sva obeležja veštica: njihove telesne osobine, ponašanje u društvenom i privatnom životu, a uprravo „u privatnom se životu prave mirne, naivne, bezazlene, kao da ni muvi zlo ne misle". U narodnom verovanju ljudska mašta je bila nesputana i iz tih fantazija da se učiniti kakvo poređenje sa današnjicom. Na primer, da veštice „nose usko odelo, kratke suknje, obično poderane i uonaokolo pocepane, a gdekad nagorene i osmuđene", da su „razbarušene i neočešljane", „lakopameste i povodljive" i sl.
U običnom govoru, piše Jelić, vešticu različito nazivaju: veštica, naletnica, prokletnica, otpadnica, ojađenica, krvopilica, bezdušnica, nepreskočnica, pakosnica, nepomenica, poganulja, gadnica, krstača itd. Skupljaju se noću i na svoje zborove doleću brzo „na vratilu, metli, vratima od kuće, preslici, ili se voze u ljusci od jajeta i oraha ako se na jezeru skupljaju"
Kakva sve zla veštice čine: „Pojedini poslovi svršavaju se na razne načine i pomoću raznih naprava i mađija, koje samo veštice i đavoli znaju i niko drugi. Decu i čeljad dave, seju omrazu, truju stoku, izazivaju elementarne nepogode, pustoše polja i pašnjake, presušuju izvore i bunare. Ali, osim poslova koje veštice vrše po odluci svoga zbora, one čine i mnoga druga zla dela na svoju ruku i po svojoj vlastitoj inicijativi: mogu ljude u konje pretvoriti, mladim momcima pamet zavrteti, svoje muževe mrtvim snom uspavati i do očajanja ljubomornim učiniti, malu decu obesaniti, pse zamađijati da noću na svakog laju osim na njihove jarane kad im na ašikovanje dolaze".
Ne samo što veštice pretvaraju ljude u konje pomoću nekakve čarobne uzde koju sobom nose, već su kadre i vatru da zamađijaju time što u nju pljunu, a druge poslove svršavaju pomoću raznih trava i mađija, koje osim njih i đavola niko drugi ne zna. Jelić zatim prikazuje kako se vrši „utuk na veštice", koji je raznovrstan i obilan. Pre svega, „one mrznome zla činiti ne mogu, pa je zbog toga omraza sa njima najbolji utuk na njih. Zato se s njima, prosto naprosto, treba zavaditi i onda biti spokojan."
Posle omraze dolazi izbegavanje uticaja njihovih očiju, mazanje dece katranom, a kao zgodno sredstvo može poslužiti i beli luk čiji miris ne trpe. Narodna mašta ništa manje nije izdašna kkd se radi o sprečavanju veštica da nanesu zlo. Jelić kaže da je u narodu shvatanje kako je „najefikasnije sredstvo protivu veštica kada se same pokažu, tj. kad priznaju da su veštici i kad se zavetuju da više neće činiti nikome nikakva zla" (dok su u evropskim katoličkim zemljama tek posle strašnim mučenjem iznuđenog priznanja bile toržestveno spaljivane).
Međutim, da se do toga priznanja dođe, pribegava se hvatanju veštica. Ono se vrši zakrštavanjem vode, izokretanjem veštičine postelje, zaključavanjem groblja, hvatanjem veštica u mešinu, bacanjem u vodu, hvatanjem pomoću uzimanja soli ili vatre i hvatanjem na Uskrs.
Karađorđev Kriminalni zakonik u paragrafu 31. je predviđao: „Ko bi se usudio veštice tražiti i ubijati žene i mučiti kako što su bivale ovakove budalaštine ili u vodu baciti, ko bi ovo učinio ovakovu ludost, za koje se Srbima belji svet smeje, za ovakovu budalaštinu odsuđujemo mu: ono što bi on učinio bilo više rečenim vešticama, njemu da se učini".