Sunce mu poljubim...

mogul_sad_ja_kasti RSS / 21.07.2009. u 18:20

Jutros svanulo ko od bede…Sunce škiljavo viri iza šestospratnice, al’ dobrano toplo i sparno…Vazduh već ustajao, a tek je nešto manje pre osam…

Krmeljiva, škiljim i ja za suncem.

Kroz širom otvoren prozor ni daška vetra, ni glasa, ni cvrkuta, ni mjauka, niti se kučići dozivaju…Šta je ovo, sunce mu poljubim, gde sam?

Živa li sam? Kud se svi denuše iz mog dela grada?

Da nije vreme stalo? Da se nisam probudila u nevreme?

 

Usunce mu ljubim, šta se ovo de{ava?!?!?

 

I dok tako bunovna tumaram ka terasi, zveknem se u lakat. Levi! Opsujem najgadnije što umem i odjednom progledah…Sve mi posta kristalno jasno, dok se oštar bol rasprskavao kao najveća kugla vatrometa…Kakva je to sreća bila!…

Ukazaše mi se sve zvezde, po koji mesec, a bogami, smela bih se zakleti, da sam videla i sve planete…Ove iz naše galaksije doduše, ali planete!…I bi mi milo u duši {to nešto ipak prepoznajem. Preplavi me nežnost, i one suze što su potekle zbog lakta, pretvoriše se u suze radosnice i ja počeh da se smejem i budna sanjam…sanjam…

Gledam, na onom prstenu od Saturna, moj sin trči širom raširenih ruku preko zvezdane livade, smejući se na sav glas, meni u zagrljaj…Daleko je još, te nevidoh odmah da on zapravo trči s oderanim kolenom, i da stiska suze u očima kako drugari ne bi videli da plače! Prvak a plače!? Ih…

Ovoj nakaznoj, ukorenjenoj floskuli teško se odupreti. Kako da ne plačeš kad odereš koleno, razbiješ nos, razdereš ruku o kupinove grane? Zašto da ne zaplačemo naglas kad jako boli i mahnito stiska u duši? Za{to da se krijemo?...Koješta, mislim, dok se držim za bolni lakat. Levi.

I držeđi se tako za lakat, koji sad već iz crvenila prelazi u plavo, vidim kroz ovu jutarnju, sparnu izmaglicu, kako grlim svoga jedinca, skupljam njegove suze u naručje, spuštam poljupce po nemirnim šiškama, oznojanom čelu i šapućem:

 

-        Daj da ljubi majka, odmah će prestati,ljubi mama...Ljubim…ljubim…eto prestalo je…vidiš, pro{lo je…

 

Sunce mu poljubim u bademastim očima dok prestaje jecaj, dok ponovo ne usmeri ka meni svoje ozareno i nasmejano lice. Poljupcem mu obrišem i poslednju suzicu, čvrsto ga zagrlim da zasigurno prestane bol, a on odjuri dalje za loptom…

 

I dok trljam sanjive oči i svoj već pomodreli lakat, do svesti mi polako dopire da je svanuo jo{ jedan vreo julski dan, da se moj sin jedinac, sad student, možda polako budi na svom prvom samostalnom letovanju u nekom mestašcu na grčkoj obali, a ja jedva obuzdavam svoje prste da ne polete preko tipki na mobilnom. Sreća da je tog momenta stigla poruka sa tri smajlija i čuvenim slovima VTSNNS*!

 Dok brže bolje otkucavam, posle smajlija i ja - VTMNNS, čuvaj se! - ...zaboravljam svoj lakat i osmehujem se novom danu, koji se sad već i sam smeje na sav glas…

 

 

 

*)voli te sin najviše na svetu / voli te mama najviše na svetu



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana