Uvijek je bilo klinaca koji će radije upropastiti šansu za gol nego ti dodati loptu, pa makar ti stajao sam samcat pred golom!! E baš nekako takav bio je moj prijatelj Zoran alias Šarac te poslje znan po nadimku Žmara. Mislim da je njegovo ime ili nadimak najčešće odzvanjalo na malom nogometnom igralištu jednog pakračkog naselja. Bogami pominjala bi se kadkad i rodbina, al' dobro je i prolazio jer ipak njegovu kapiju od igrališta djelio je samo drvored divljih kestenova. Mogao bi Šarac napraviti najbolju reklamu gdje se promoviše- "Klinci, od oružja dalje!!"
I sam je bio teenager kad ga je slučajno kolega po godinama prosvirao automatskom puškom. Pogledala je Šarca Fortuna te večeri i ostade joj dužan od tad. Kad se klinci uhvate igrati sa oružjem- neko tu i strada. Probušio je metak i Šarca i kauč na kome je sjedio. Preživjeli su oboje, svako sa svojom rupom kao opomenom.
Odrastali smo skupa jer sem dve godine razlike djelila nas je ta jedna ulica.
Ćelo jeste živio malko dalje, sigurno nekih 150 metara "nizvodno" niz ulicu.
"Dalibore, nemojte do Okučana sa kolima"- govorio bi njegov otac. E koliko nam se puta gasio maslinasto zeleni fićo sa dva maloljetna člana posade, tj. moj prijatelj Ćelo i moja malenkost. Jednog su dana miliconeri, inače kolege tate mog prijatelja Ćele, između ostalih, tražili i nas dvojicu. Ništa opasno. Neki pakrački srednjoškolci pretukli nekog drugog momka čiji je eto tetak, ujak štatijaznam radio u Okučanskoj miliciji.
Naravno, Ćelu su uzalud tražili po školi. On je čovjek radije studirao bilijar u obližnjem kafiću.
I tako svi sjedimo u stanici i Ćelo uporno pokušava nešto pitati, a strogi pandur mu osorno odgovara- Šta ‘oćeš?
I sad Ćelo mrtav ladan, jedini koga nisu našli u učioni već u kafiću, sasvim ozbiljno kaže: "Pa, ja bih samo da vas pitam ‘oćete li vi nama opravdati ovo što mi nismo sad u školi".
I dan danas se smijem kad se sjetim toga.
I Boba se smije kad nas priča odvede stazama djetinjstva.
Nas dvoje smo djelili istu ulicu. Jedne sedmice vodio nas moj djed u vrtiće dok je druga sedmica pripala njenom djedu, da mališane otprati do vrtića. Ona se sjeća kako smo stajali u redu i držali se za ruke. Iskren da budem, meni ove slike nešto mutne. No pamtim kako me je jednom izmlatila iza nekog zastora u vrtiću. Ona se, kaže, baš i ne sjeća. Čuj, pa ne bih ni ja da sam ja izbubetao nju, al' ja fin momak, tih, povučen i šta da vam kažem... :-)
Kao takvog birali me godinama za blagajnika razreda. Predsjednik nisam imao šanse postati. Bojana je bila jedno 17 puta lijepša od mene a i bolja učenica tako da je "diktatorski" vladala kroz cjelu osnovnu školu.
Još se sjećam žutog stojadina kojim nas je njen otac vozio u lipičke staklenike da kupimo cvijeće našoj razrednoj za osmi mart. Za razliku od gore pomenutih prijatelja iz djetinjstva sa kojima sam se manje il' više družio do mog polaska u SAD, Bojanu nisam video od ljeta 1991. Čuli bi se povremenno telefonom, doduše ređe nego što se organiziraju olimpijske igre. Baš jučer smo se Bojana, njen muž i ja jednim žutim kolima vozali Houstonom slušajući country. Bojana i Ivan došli su kao predstavnici Srbije na kongres stomatologa koji se, eto sudbine, baš održavao u gradu u kojem obitavam poslednjih deset godina. Tako su se eto susreli poslje skoro 20 godina, blagajnik i predsjednica jednog 7 B razreda i to na hiljade milja daleko od zajedničke im osnovne škole.
Ništa manja razdaljina djeli me i od Šarca koji danas sa suprugom i dve klinceze obitava u Australiji. Ne znam je l' igra više fudbal. Ne vjerujem. Po slikama kako izgleda možda bi mogao probati ragbi :-). Nismo se vidjeli ima već dugo, ali telefonski razgovori Houston- Sidney su hvala bogu jeftini, a tu je odnedavno i facebook.
Sudbina je htjela da mi Ćelo bude najbliže, što nikako ne znači da je u susjednoj ulici. Djelimo istu državu ali "njegov" Ohio ipak nije u komšiluku s "mojim" Teksasom. I Ćelo je postao tata, ali i kao takav bogami umije da zvuči blesavo kad se čujemo. Sta ti je duh mladalački?!
I moja prijateljica Boba svoj duh ljubomorno čuva. Taj osmijeh me uvijek vrati u djetinjstvo . Za razliku od nas koji smo preletjeli okeane, Boba je otišla živjeti relativno blizu. Njemački grad Ulm postao je njena zaustavna stanica gdje je život nastavila sa svojim suprugom i njihovom klincezom. Nekad su nas djelile ulice istog naselja, istog grada ili tek neznatni kilometri istog kraja. Danas nas djele okeani, kontinenti i sati vremenske razlike.
Uprkos svemu, uspijeli smo sačuvati naš kutak sa uspomenama iz djetinjstva koje nam tako lako crtaju osmijeh na lice.
Gradove kroz koje prolazimo ili posjećujemo pamtimo više po zgradama, dok onaj u kojem smo odrasli pamtimo ponajviše po ljudima sa kojim smo odrastali. Stoga je Pakrac rasut svud po svijetu na tri kontinenta po nekim mnogo većim i poznatijim gradovima kao Adelaide, Brisbane, Perth, Sidney, Melbourne, Jacksonville, Houston, Cleveland, Minneapolis, Omaha, St. Louis, Sioux Falls, Pittsburg Edmonton, Toronto, Ulm, Moscow, Beograd, Subotica, Novi Sad, Niš, Zagreb, Sarajevo.
Svako od nas ima svoj život, svoje nove prijatelje koji odavno već nisu novi, svoje nove gradove što odavno se više novim ne mogu nazvati, ali dobro je kad čovjek može naći vremena za taj kutak uspomena, kutak čije slike nikad ne izblijede.
Kutak djetinjstva koji uvijek nosimo sa sobom kao dio onog što jesmo danas.
PS
Danas je tačno godinu dana kako sam objavio svoj prvi blog. Hvala vam što ste ovdje.