Gledano objektivno, bez unošenja strasti (ako je moguće), nama se dogodio zanimljiv psihološki fenomen.
Gledamo u zlo.
Ono govori kao zlo.
Ponaša se kao zlo.
Zlo misli.
Ne krije ništa od toga.
A mi smo u stanju da ga vidimo kao dobro, i da ga kao takvog uzdižemo.
Potpuno neosetljivi na činjenice, razum, logiku, moral.
I tako 20 godina.
Kada su svojevremeno navodno upitali Hjui Longa, guvernera države Luizijane, da li bi fašizam ikada mogao doći u Ameriku, njegov odgovor je glasio ovako: "Naravno, samo što će ga ovde zvati antifašizam."
Đeneral Mihailović lično je rekao Nemcima 11. novembra 1941: S vama se nećemo tući, čak i ako budemo napadnuti.
Svojoj vladi je rekao 23. septembra 1941: omeđiti »defakto« srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj; ... posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjen je svežim srpskim elementom; ... izgraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice; ... u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi, ... unapred odrediti koje i kakve jedinice treba da provode izvršenje programskih tačaka pod b, v. g. d,. ... Ideal je jaka i homogena srpska državna jedinica politički i ekonomski sposobna za život.
... ali za sada, do daljeg, ne ulaziti u neposredne borbe osim u slučajevima samoodbrane kao što je slučaj u Hrvatskoj.
Svojim odredima je 20. decembra naložio: 4) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
Dakle, u prevodu:
1. Rat kao svetska borba protiv naci-fašizma nas uopšte ne zanima. Zanimaju nas unutrašnja pitanja.
2. I to, preciznije: etničko čišćenje, genocid i istrebljenje neistomišljenika.
Što je Dragiša Vasić jasno formulisao aprila 1942: "Vi ste tamo kazali: ako se reši pitanje komunista i pomoć stigne blagovremeno bilo bi snage (da bi se "mogao se prosto istrebiti jedan dobar deo svega neželjenog stanovništva")."
Ovde se, dakle, pre svega, postavlja pitanje komunista.
Ovakva strategija rezultirala je poznatim četničkim modusom operandi: što manje borbe, što više "ručnog rada" na etničkom i ideološkom "čišćenju".
Ništa od ovoga nije sporno. Sve to možete pročitati i kod ravnogorskih istoričara, poput Koste Nikolića.
Međutim, kao što nam je dobro poznato, mešavina paranoje i gluposti uvela nas je pre 20 godina u novu rundu provođenja ravnogorskog programa.
U novi krug fašističkog bezumlja.
(Naravno, i među Hrvatima se epidemija glancanja i isticanja fašističkih simbola i ideja rasplamsala istim žarom.)
Za tu priliku trebalo nam je samo malo:
Da Zlo proglasimo Dobrim.
Odnosno, da masovno etničko i ideološko čišćenje - odnosno fašizam - proglasimo antifašizmom.
Naravno, kad postoji potreba, uvek će se pronaći onaj ko će je ispuniti.
I tako, dobro nam ide, u tom smeru, već dobrih 20 godina.
Jedan od najrevnosnijih glasnogovornika ovog novogovora i novomisli, Miloslav Samardžić, izvoleo nas je počastiti svojom redovnom dozom mentalnih i činjeničkih perverzija.
Ovog puta, pljunuo je na nevine žrtve u Vraniću.
To što je njegovo trućanje apsurdno, besmisleno, potpuna činjenički nezasnovano, bestidno, uvredljivo, nije ga sprečila.
Kao ni inače.
O ovome ne vredi mnogo ponavljati, ali - ko nije upoznat - može se informisati na jednom prethodnom blogu.
Dodaću ovaj put i tonsko svedočenje Dragoljuba Pantića, koji je imao 12 godina, slučajno preživeo, prvi pronašao poklane žrtve.
Susretao se sa počiniocima mnogo puta do kraja rata.
Sa nekima i posle rata.
Počiniocima koji su bili široko poznati.
Rekonstruisao sve okolnosti, i napisao knjigu.
Prvi deo intervjua
Drugi deo
Treći
Četvrti
Peti.